'NOGOMETU SAM DAO SVE, A NA KRAJU ME NABIO NOGOM U GUZICU...' Očajni Ćiro Židaku

Ćiro, ne skačite s Ciboninog tornja! Makar su svijetla pogašena, makar je simbol Zagreba, ulice pjesnika u mraku, makar je igra gotova, “ti se nemaš sramit kaj”. Ako bi netko trebao skočiti, onda je to predsjednik kluba, koji je dopustio da gradski simbol godinama životari u vječitoj borbi za opstanak, na dnu tablice. Taj klub zaslužuje bolje, ako ni zbog čega, onda zbog tradicije! Taj klub su trenirali i hrvatski izbornici, Dražan Jerković, Zlatko Kranjčar, Igor Štimac, Ivo Šušak i Ćiro Blažević, u njemu su igrala dvojica nogometaša, Ivica Olić i Mario Mandžukić, koji su s Bayernom igrali finale Lige prvaka, ili će igrati ovog ljeta. Taj klub ima podršku gradonačelnika Bandića, tom klubu je grad sagradio jedan od boljih kampova u Europi. Tko bi onda trebao skakati s Ciboninog tornja?

Ja sam apsolutno kriv

Ćiro je na intervju došao u crnom odijelu, koje je najbolja oslikalo njegovo raspoloženje. Za tri mjeseca, koliko traje njegova bitka za preživljavanje, ostario je tri godina. Tako je žalostan bio još samo kada je osvojio zadnji naslov prvaka s Dinamom, a njegov uspjeh je minoriziran. “Ne idi pred navijače, oni te ne vole”, rekao mu je Zdravko Mamić, što je Ćiru gurnulo u doživotnu depresiju.

- Apsolutni krivac za ovo što se dogodilo NK Zagrebu sam ja, niti jedan trener nema pravo poricati odgovornost, nakon što nije napravio rezultat kakav se očekivao. Kriv sam, jer sam izgubio zadnje dvije utakmice, protiv Osijeka i Intera, koje nisam smio izgubiti! U Osijeku Abdurahimi je u prvih 15 minuta imao dvije stopostotne prilike, a reprizu smo imali i u Zaprešiću, gdje je isti igrač bio u prilici poentirati. U takvim utakmicama, tko prvi zabije gol, taj je pobjednik, a kada promašiš takve šanse, nema momčadi na svijetu koja se neće demoralizirati.

Ćiro inzistira samo na vlastitoj krivnji, iako nije jedini krivac što se ovo događa NK Zagrebu. Kaže:

- NK Zagreb je imao najbolje uvjete u Hrvatskoj za pripremu, imao sam sve što ambiciozni trener priželjkuje. Nemam pravo uprijeti prst u Medića i kriviti ga za bilo što, on je sve napravio.

Jesu li samo sportski čimbenici doveli NK Zagreb do bankrota iz kojeg se klub teško može izvući?

- Ja znam istinu, ali, svima nam najviše odgovara da Ćiro bude kriv! Žalosno je da ja participiram tom porazu, koji nije samo nogometni i klupski, već i gradski i nacionalni. NK Zagreb nije makar tko, NK Zagreb je godinama pripadao hrvatskoj nogometnoj eliti, bio je i hrvatski prvak i zato mi je najzgodnije reći da sam ja uprskao stvar, iako nisam protratio ni minute. Jedino moje opravdanje - rezultat ti mogu donijeti samo karakterni igrači, a oni to nisu bili. Nakon što Abdurahimi nije zabio dva gola, igrači su bili “mrtvi” i ja, valjda prvi put u karijeri, nisam znao kako ih motivirati. A kada usporedite koncentrat talenta u Zagrebu i Interu, to je kao Bog i šeširdžija.

Klub koji ima gradske simpatije, podršku Milana Bandića, taj klub ipak umire pred našim očima. Nije kriv samo “Pakasin” Abdurahimi?

- Da nije bilo Bandića ne bi bilo ni kampa u Veslačkoj ulici, a takav kamp ima malo klubova u svijetu. Ali, nije presudan kamp, najvažniji su igrači.

Spasio sam četiri kluba

Jeste se ikad lošije osjećali, “the end” je zakucao na vrata vaše karijere?

- Četiri kluba sam spasio, Prištinu, Osijek, Rijeku i Mes Kerman, svi su bili u beznadnoj situaciji. Jednom sam i ispao, sa Xamaxom. Utvaram si da znam kako se to radi, stvorio sam klimu u kojoj su se čak i nekarakterni igrači morali razbuditi. Tako smo pobijedili Dinamo, ali, s vremenom se ispostavilo da glavni igrači nemaju petlju.

Niste ovako, nakon 50 godina na klupi, zamišljali zadnje poglavlje vaše trenerske karijere?

- Nisam, iako sam apelirao na igrače - vi gubite puno više, ja ću biti samo nesretni starac. Tek sada sam shvatio da Zagrepčani nisu indiferentni prema klubu, ljudi žele da NK Zagreb bude član nogometne elite. A što se tiče moje karijere, moram se preispitati, po svojoj dobi davno sam trebao biti penzioniran, ali po onome kako se osjećam, znam da bih se mogao još baviti poslom, koji je moja životna opsesija. No, mnogi ljudi, kojima vjerujem, pitaju me - pa što tebi sve to treba? Ovo mi je uzelo puno života, noćima nisam oka sklopio, samo mi je Abdurahimi pred očima. Šest bodova mi je uzeo, ne znam što ga jer zakočilo, jer, on je, ipak, zabio 8 golova u ovoj sezoni, ali je u finišu zatajio. Onda, ostao sam bez Nadarevića, Štroka i Pelaića, previše je to za Zagreb.

Samo teorija još pomaže

Ipak, nećete skakati s tornja?

- Da ja skočim s vrha Ciboninog tornja, to ne bi bila nikakva tragedija, da se starac u 78. godini života baci u ponor. Tragedija je što su mi poginula braća sa 17 godina, jeb’o starca, pa makar bio i Ćiro. Kažem, dosta si proživio, dosta si napravio, za takvim ljudima se ne žali. Ali - nogomet ipak nije imao pravo da mi se ovako zahvali. Nije, jer cijeli život živim samo za nogomet. Sve sam mu dao i na kraju me nabio nogom u guzicu...

Ćiro može u 1. ligi ostati još samo teoretski. Ako dobije sve tri utakmice, Cibaliju, Slaven Belupo i Rijeku. On je uvjeren da će dobiti sve tri, ali hoće li biti dovoljno?