NOGOMET NARODU Demokracija ne valja? Dajte onda i državu u ruke jednom Gazdi!

Neznanje je moć: u pravim rukama otvara ogromni prostor za manipulacije javnim mnijenjem. Dobar primjer je tretman Hajduka u domaćim medijima - svaki problem, neuspjeh ili incident vezan za klub okidač je za javnu histeriju. Hajduk tone, talac je svojih navijača, klub neće ovako moći preživjeti sve dok ga vodi nesposobna uprava koju postavlja “ulica“, odnosno nekakva “fantomska“ udruga umjesto većinskog vlasnika koji na to ima pravo. To je otprilike sukus onoga što o Hajduku govore i pišu mnogi, od bezimenih internetskih trolova do utjecajnih kolumnista. Zanimljivo, ovi komentari u pravilu ne barataju ni uzrocima, ni ispravnim informacijama, ni relevantnim brojkama.

Istina je da Hajduk nije kompetitivan i da mu nedostaje novca za normalno funkcioniranje. Koliko novca? Pa, recimo da bi transferom u visini otprilike tri milijuna eura pokrio tekuće poslovanje do kraja kalendarske godine i Gradu platio ratu kredita (10 milijuna kuna od ukupno 30), koja sjeda u rujnu.

To je, dakle, novac koji Hajduk mora vratiti - za razliku od, primjerice, onih 250 milijuna koliko je Zagreb tijekom osam godina upumpao u Dinamo - kao što je u tri godine pod aktualnom upravom vratio 60 (pola kreditom, pola iz vlastitih sredstava) od 105 milijuna minusa naslijeđenog od prethodnih uprava. Onih koje je odreda postavljao Grad Split po političkom ključu i koje su iracionalnim, neodgovornim, pa i kriminalnim poslovanjem dovele klub na sam rub bankrota, a zatim je gradska vlast praktično digla ruke od njega, prepustivši udruzi Naš Hajduk organizaciju izbora za Nadzorni odbor, koji opet bira upravu.

Tu “fantomsku“ udrugu čine svi članovi Hajduka: učlanjenjem u klub, postaje se i član udruge s pravom glasa - ali i kandidiranja na izborima. Udruga Naš Hajduk ne upravlja klubom niti ima utjecaj na poslovne odluke, već jedino organizira izbore među svojim (odnosno Hajdukovim) članstvom.

Ovako izabrano vodstvo počelo je čistiti zaostalo “smeće” u svom dvorištu. Drastičnim rezanjem troškova, vraćanjem dugova i rješavanjem većine sudskih sporova protiv kluba dovelo je do toga da je Hajduk u 2013. poslovao otprilike na nuli, a u prvih devet mjeseci 2014. s dobitkom od 12,4 milijuna kuna.

Istovremeno su strahovito podignuti prihodi od članarina, prodaje ulaznica, pretplata, suvenira i brendirane robe, marketinških i sponzorskih ugovora, čime klub udara zdrave temelje za održivi razvoj i (blisku) budućnost, u kojoj novac od prodaje igrače neće više morati odlaziti na pokrivanje dugova i tekuće poslovanje, nego će moći biti uložen u omladinsku školu, struku, dovođenje pojačanja.

Ovo su informacije dostupne i provjerljive svima. Pomalo je tužno da ih se opet mora ponavljati. Međutim, hrvatski javni prostor vrvi “mini-Hegelima” od kojih svaki ima svoju verziju priče - a ako se ona ne slaže s činjenicama, tim gore po činjenice! Bilo da je riječ o neznanju i nerazumijevanju, čistoj zlobi ili proračunatim interesima, teze koje se plasiraju impliciraju da se Hajduk raspada i puca po šavovima - a sve zbog “nesposobne” uprave. Uprave koju sami članovi imaju prilike promijeniti na izborima već ove godine, načinom na koji funkcioniraju i neki od najvećih i najbogatijih klubova u Europi.

No, većina komentatora kao da se upire reći: ne, demokracija ne valja, trebate Gazdu! Znači li to onda da ni pravo izbora (“vladavina ulice”) na razini države nije dobra, nego trebamo vratiti apsolutnu monarhiju? Ili možda prodati zemlju jednom Gazdi, jednom Vođi, koji će njome upravljati bolje od nas, jer mi to - ne znamo?