Nismo pobijedili Rusiju ni Ukrajinu, Gruziju - moramo!

ZAGREB - Ne računamo li nejaki San Marino 2001. (4-0), hrvatska nogometna reprezentacija ne može se pohvaliti pobjedom na domaćem terenu u lipanjskim terminima kvalifikacijskih ciklusa.

U razdoblju kad su nacionalna prvenstva i kupovi završeni i nogometaške glave, pogotovo one koje misle za oboje, one njihovih ljepših polovica, na raznim destinacijama ljetnog odmora, Hrvatska je uspijevala pobjeđivati samo Latviju i Estoniju (dvaput), sve po 1-0, jedino je 4. lipnja 2005. pod Cicom Kranjčarom trijumfalno promarširala Sofijom (3-1) riješivši se izravnog konkurenta.

U svojim prvim kvalifikacijama ’vatreni’ su gostovanje u Kijevu 11. lipnja shvatili revijalno i izgubili 0-1, no tada to nije bila presudna utakmica kao u nadolazećim ciklusima. Neprežaljeno je ostalo onih 1-1 u Skoplju, što je naše naposljetku stajalo Eura 2000., no tek pod Bilićevim vodstvom naši su dvaput u lipnju bili domaćini. I dvaput remizirali!

U prvom slučaju, 0-0 s Rusima nije, zahvaljujući poklapanju ostalih ishoda, postalo presudno za naš, ali ni njihov plasman. Ali, drugi put nismo bili te sreće, 2-2 s Ukrajincima u kvalifikacijama za SP u JAR-u bila su dva izgubljena boda koja naši nisu uspjeli nadoknaditi, niti su naši suparnici kiksali.

Međutim, podsjećamo da u oba navrata Bilić Boysi nisu bili ni miljenici sreće...

Prvo su 2. lipnja 2007. s jedinim udarcem unutar vrata ( Eduardo) osvojili Tallinn, no igrač utakmice bio je naš vratar Pletikosa, a podbacili su kreativci u srednjem redu, Modrić i Kranjčar (ocijenjeni sa po 5,5). Na povratku je Bilić u maniri Ćire Blaževića potjerao Šerića, jer se ovaj pobunio što je nakon ozljede Rapaića prednost na klupi dobio Pranjić.

Četiri dana kasnije u Maksimir su došli Rusi predvođeni Hiddinkom koji je pragmatično došao po bod, nakrcavši šestoricu u vezni red, no naše je napustila Fortuna koja ih je pratila u Tallinnu već u 5. minuti, kad se ozlijedio Srna (ušao J. Leko). Naši su imali 58% posjeda lopte, kornere 12-4, gosti su pucali na Pletikosina vrata samo iz slobodnjaka Ignjaševiča, a naše dvije jedine velike prigode nije realizirao Eduardo.

Odlično su odigrali Modrić i R. Kovač (‘osmice’), Bilić to svoje taktičko nadmetanje s Hiddinkom i dan danas karakterizira kao najbolju partiju pod njegovim vodstvom (“nisu nam prišli golu, a mi smo njima stalno prijetili i držali loptu ka’ Barcelona”).

Pet mjeseci kasnije pomogli su nam Izraelci pobijedivši iste te Ruse, čime su naši u poluvremenu dvoboja s Makedoncima u Skoplju saznali da su 1. u skupini, pa su mogli rasterećeni na Wembley, inače bi morali paziti da ne izgube više od 0-2... Sve je, dakle, završilo dobro.

No, loše je završilo dvije godine kasnije, kad su na uzvrat u Maksimir, ponovno 6. lipnja, došli Ukrajinci, s kojima su Bilić Boysi prethodnu jesen u Harkovu, kao i s Rusima u Moskvi, odigrali 0-0. Ti remiji bili su označeni uspjehom uz uvjet da se na domaćem terenu upišu tri boda, a poglavito je to bio imperativ u ovom drugom slučaju, jer su naši tada bili u trobodnom zaostatku zbog domaćeg poraza protiv Engleza (1-4).

Prethodnu se zimu oprostio legendarni kapetan Niko Kovač, Bilić je u dva proljetna sraza, s Rumunjskom (prijateljska) i Andorom (kvalifikacijska) na stražnjeg veznog postavio Ivana Jurića, koji se nije uklopio niti ga je momčad prihvatila. Uoči sraza s Ukrajincima nesretni je Jurić, inače simaptičan i pametan momak, dao suviše iskren intervju u kojem je priznao da je naša reprezentacija zapravo prosječna, a neke njene vedete - limitirane. Da problemi za Bilića budu veći, Eduardo je ponovno bio ozlijeđen, a Kranjčar nespreman, a zbog Pletikosina nebranjenja u Spartaku ‘jedinicu’ je dobio Vedran Runje.

Naši su očekivali sličnu, jednosmjernu utakmicu kao s Rusima, ali unatoč našem ranom vodstvu ( Petrić, 2.) Ukrajinci prevođeni Ševčenkom u veznom redu, što je naše iznenadilo, sakrili su nam loptu, brzo izjednačili (Ševčenko, 13.) i početkom nastavka poveli ( Gaj, 54.). Spomenuti Jurić bio je strano tijelo, Bilić ga je u poluvremenu ostavio u svlačionici (ušao Vukojević, umjesto Rakitića J. Leko, Modrić pomaknut na lijevi prednji bok gdje je bilo više prostora).

Nakon što je u 60. minuti Olića zamijenio Mandžukić naši su postali opasni, prijetili, ubrzo izjednačili nakon akcije Mandže i Modrića (68.), te još stvorili dva zicera, ali su Modrićev (85.) i Petrićev (90+4.) udarac pogodili vratnicu i odbili se u polje, a ne mrežu. Na koncu je remi pripisan nesreći, iako je Bilić odmah priznao “pogriješili smo s početnih 11”, dodavši “ali sudbina je u našim rukama”. Nije bila, jer naši su potonuli na Wembleyju (1-5), a potom su Ukrajinci dobili rasterećene Engleze 1-0... I bye, bye, World Cup.

U ovom ciklusu naši su već izgubili dva boda doma protiv Grka, što ne bi bilo porazno da nisu izgubili sva tri u Tbilisiju (s bodom bi naši bili ostali ispred Grka!) i trobod protiv Gruzijaca više je psihološki nego matematički imperativ za jesenju završnicu kvalifikacija. Svjesni su toga naši igrači, ali navijači, pa će poljudske tribine napraviti sve da bučnim ozračjem Gruzijcima limitiraju komunikaciju na terenu, a našima daju možda i presudan adrenalinski podražaj za pobjedu.