Mandžukić: Izvjesno je da se rastanak bliži

Mario Mandžukić više ne šuti za medije. Dobre igre u Dinamu, neopterećenje oko inozemnog transfera i povratak u reprezentaciju očito je popravio raspoloženje prvoj violini Dinama... U ekskluzivnom razgovoru za Sportske novosti Mario je otkrio zašto je uopće i šutio.

- Iskreno rečeno, nakupi se gorčine stalnim prozivanjima, mnogim izmišljotinama, osjećajem da što god kažete ili učinite protumači se negativistički. Pita se čovjek kakvog smisla onda ima uopće nešto kazati ako drugog dana pročitate sasvim drugu stvar. Ali, ima tu i moje krivnje. Nastojat ću se korigirati po tom pitanju...

Kaže trener Jurčić da ste ove zime 'najjače' radili. Zanimljivo je to nakon svih (ne)točnih navoda o odlasku i ostanku, neraspoloženju i demotiviranosti.

SVE O SPORTU MOŽETE PROČITATI NA PORTALU SPORTSKIH NOVOSTI

- Bilo je turbulencija, nemam što kriti. Razmišljao sam o odlasku, vagao stvari, vrtjelo se bezbroj priča i kombinacija. No, nakon pomnijeg promišljanja zacrtao sam si neku ideju bliže budućnosti. Trenirao sam maksimalno u želji da pridonesem borbi Dinama za osvajanje još jedne duple krune. To bi bio najljepši oproštaj od najdražeg mi kluba, jer je izvjesno da se rastanak bliži.

Koliko su bile ozbiljne kombinacije s vašim odlaskom u Rusiju?

- Mogu samo reći da je bilo priče oko Zenita i još nekih klubova, ali meni osobno nitko ništa nije rekao. Zato nemam što komentirati. U svakom slučaju, respektiram ruske klubove, puno ulažu i raste vrijednost lige.

Kazali ste da vam je najdraži klub Stuttgart, ali u takvoj razini natjecanja ipak biste zaradili manje novca nego u bolje plaćenim ligama, kao što su naprimjer Premier ili Primera?

- Meni smeta kad mi netko tovari oholost na leđa, kao da samo jurim za velikim transferom, novcem i materijalnim vrijednostima. Neću biti licemjer pa kazati da mi novac nije važan, ali prioritet mi je pravi klub i sredina u kojoj ću moći dati svoj maksimum jer ću biti zadovoljan. Novac je samo logična posljedica onoga što učinite i zaslužite na terenu! (Robert Matteoni)