Da je Borut Šips, novi heroj naše medijske scene i meta Mamićevih verbalnih pljuvački , kazao glavnom Dinamovom menadžeru: “Sretan Božić, gospodine Mamiću”, ta priča bi imala isti epilog. Da mu je isto pitanje postavio bilo koji drugi novinar, odgovor bi bio “blaga kamilica”. No, Zdravko Mamić je znao da je Borut Šips “poklisar” sjeverne tribine, s kojom on već dugo vodi rat do istrebljenja i da je njegovo pitanje jedno od dva, zbog kojih na Skupštinu nisu dopustili ulaz inicijativi “Zajedno za Dinamo”.
Nelogično je objašnjenje Zorana Mamića da je ”Zdravko posebno osjetljiv na obitelj”. Svi smo mi osjetljivi na obitelj, ali Zdravkov sin Mario je kulturan i u Los Angelesu školovan mladić, koji se bavi “obiteljskim poslom”, pa je stoga i javna persona. Kao i Zoran Mamić. Od povećala javnosti izuzet je samo najstariji brat Ante Stojko Mamić, najtalentiraniji od svih, ali potpuno izvan nogometa.
Mogao je Zdravko Mami ć Borutu Šipsu reći da na “isti način posla forsira i Alex Ferguson”, čiji sin nabavlja igrače za Manchester United, da je to dosta česta praksa u nogometnom svijetu, ali - nije želio. Iz njega je iscurila sva gorčina zbog svakog grafita, koji viču s gradskih zidova “Mamiću, cigane”. Potvrdilo se još jednom da je bilo besmisleno bježanje od “Kina Mosor”, od inicijative “Zajedno za Dinamo”, do dijaloga s navijačima, uvredama se ni Dinamo neće približiti Europi, niti će maksimirski “Odisej” naći svoj mir. Lutati će od Božića do Božića kao “ukleti Holandez”, skrivajući se od pitanja.
Ali, tu “uvredama” nije kraj! Zar nije uvreda cjelokupnoj sportskoj javnosti, gradu Zagrebu, ali i hrvatskoj državi stadion u Maksimiru? Taj stadion, ako se tu hrpu “neartikuliranog betona” uopće smije zvati stadionom, nije samo sramota gradonačelnika Milana Bandića , koji se natječe s Vlatkom Markovićem - tko će dulje ostati na vlasti - taj stadion je “flek” i na kaputu svakog premijera i noćna mora svake maksimirske uprave, jer ga ona najčešće i koristi i od tog rugla ima najveću štetu.
I dok Dinamo sanja momčad, koja će uvijek iduće jeseni igrati u Ligi prvaka, kranovi na Maksimiru su “mrtvi”, projekti leže u ladicama, a novac poreznih obveznika se troši, ne na vrtiće i škole, kako nas lažu, već na obnovu voznog parka vodećih političara, skupa veleposlanstva i kupovinu socijalnog mira. I tako će Hrvatska još godinama biti jedina država bez pristojnog nogometnog stadiona u metropoli i svoje najvažnije utakmice igrati će u Splitu.
Zar uvrede nisu “loptanje” s Hajdukom nakon stotinu godina jedne izuzetne nogometne tradicije?
Zar uvreda za Hrvatsku nije i propast košarkaškog kluba Split, zar nije uvreda za našu prošlost agonija Cibone, koja je u dužničkom ropstvu Zagrebačke banke? Banke, koja je jedna od 22 banke, koje sponzoriraju Ligu prvaka, i to svotama od 30, 60 i 90 milijuna eura godišnje. Prema mojim informacijama, Zagrebačka banka je jedna od top-banaka Unicredita i velikim dijelom participira u sponzorstvu najelitnije nogometne lige, a istovremeno “jaši na vratu” Ciboni za 23 milijuna kuna. Dug je dug, iako ta banka baš i ne sponzorira hrvatske sportske klubove, čiji su sportaši i nositelji kolajni, na žalost, korak od pučkih kuhinja.
Zar nije uvreda za HR nogomet da predsjednik Vlatko Marković bježi od mikrofona hrvatskih medija, starački uvrijeđen zbog “nekih” pitanja? Sklanja mikrofone, kao i drugorazredni političari, koji ne žele “odati svoje tajne” onima koji ih plaćaju i na čiji račun i te kako dobro žive. Zapravo se skrivaju u prazninu vlastite šupljoglavosti i “spremaju se za velike karijere”. U cirkusu zvanom - Remetinec!
Bježanje od odgovora je uvreda za publiku, koja ima pravo znati. Vrijeđanje poklisara te publike, makar oni bili i “trojanski konji”, također je - bijeg. Praznoglavo objašnjenje da su mediji crni vrag i dno dna, također je zaključavanje u vlastitu samoću i vrijeđanje inteligencije sportske publike. Bježanje će roditi i stvoriti Zdravka Mamića, za kojega su divlji Jose Mourinho i Piers Morgan, nasljednik Larryja Kinga na CNN-u i najbritkiji jezik današnjice, vrlo uglađeni ljudi...