Mamić je redovito gubio živce u derbijima

Kup-sudar Dinama i Hajduka mnogima je oduvijek bio auspuh za pražnjenje na štetu nogometne kreacije (i Kroacije), ali nikad taj spektakl visokog rizika nije bio nabijen tolikom mrzovoljnošću kao u novo doba, tako da se mržnja između BBB-a i Torcide danas prelijeva po cijelom stadionu i dopire do svih slojeva društva. A 1971. smo kao studenti zajedno išli prema Maksimiru.

Zato je užitak uskočiti u vremeplov. Obično se tješimo prijateljstvom najstarijih generacija iz vremena legendarnog Mirka Brauna Čarlija koji je stvarao štimung kao u hitu Arsena Dedića - Zagreb i Split vole se tajno. Jer je najbolji prijatelj Čarlija bio veliki Bajdo Vukas, hajdukovac, ali Zagrepčanin. Čarli ga je jednom oborio i nije mu pružio ruku na terenu. A poslije utakmice dinamovci i hajdukovci odlazili su zajedno na lumpanje…

Danas je to nezamislivo. Pa ipak, u najbližoj prošlosti, Miroslav Ćiro Blažević i Ivan Katalinić unijeli su viteškog šlifa i duha u taj modro-bijeli antagonizam. Ta dva trenera vješto su žonglirala “verbalnim deliktom” uoči svakog derbija, ali to nije bio ogoljeli, primitivni sudar, nego je njihova interpretacija “navijačke mržnje” izazivala veselje i smijeh kao u najokrutnijim ratovima u crtiću Toma i Jerryja.

Katalinić je u proljeće 1993. naslijedio Stanka Poklepovića, vlasnika prvog Hajdukovog naslova u Hrvatskoj 1992. No, Ćiro je Poklepoviću odmaglio nekih 15 bodova. To su bila vremena kad je Ćiro mogao biti vlasnik, predsjednik i trener u Dinamu, a Zdravka Mamića je još vodio u vrtić i školu. Pa zato ne čudi da je Katalinića nazvao mangupom, nakon što je ovaj bubnuo preko svih naslovnica da će dobiti Dinama sa 2-0.

- Nikad prije se Ćiro i ja nismo suočili - kaže Katalinić. - Ali nije mi smetalo njegovo jačanje u izjavama, pa sam se prvi isprsio. Riskirao sam i najavio na televiziji da ću Ćiru pomesti. To što me Ćiro nazvao mangupom, od njega sam mogao doživjeti kao kompliment. Možda ne od nekog drugog. Ali Ćiri je bilo lakše nego meni, ja sam naslijedio Poklepovića koji je uzeo titulu, a Ćiro Vlatka Markovića koji je tu titulu izgubio protiv Poklepovića godinu ranije.

Zatim je Ćiro osvojio naslov prvaka 1993., ali ga je Katalinić pobijedio u prvenstvu sa 2-1, golom Koznikua u zadnjoj minuti. Bio je to prvi Ćirin poraz u 26. kolu! A u kupu ga je Katalinić razvalio sa 4-1 u Splitu i nakon 1-2 u revanšu uzeo mu trofej u finalu. Tuđman je u jednom finalu kupa poslao izaslanika da preda Hajduku ‘Rabuzinovo sunce’, jer se to više nije moglo otrpjeti koliko je Katalinić pokupio trofeja.

Hajduk je imao ubitačan napad u sezoni 93./94. Miki Rapaić, Ivica Mornar i Ardian Kozniku. Katalinić je bio pravi pravcati debitant.

- Nikad nisam vodio neku momčad, ali sam od 1983. cijelo desetljeće u Hajduku radio kao trener vratara i pomoćnik Nadovezi, Krešiću, Vucovu, Skoblaru, Peruzoviću, Poklepoviću… U Hrvatskoj se igralo 3-5-2 sustav, a ja sam krenuo sa 4-3-3 jer sam imao taj tercet naprijed i Deana Računicu koji ih je hranio loptama iz manevra. Ćiri sam išao na živce zbog izgubljenog kupa i superkupa, pa se čak i kod našeg funkcionera Mate Andabake, onako u zafrkanciji, raspitivao jesam li toliko bezobrazan da napadnem Dinamo sa tri špice.

Možda se Katalinić i ne bi drznuo da nije Andabaka (koji nije u rodu s dioničarom Jakom) šapnuo Kataliniću što najviše brine Ćiru.

- Opet sam hazardirao i zaključio da se Ćiro baš tog terceta najviše plaši. Pa sam tako i sastavio momčad. A Rapaić mi je pomogao jer je usput dobro zatvorio Turkovića. Bilo je utakmica u kojima je i Zdravko Mamić gubio živce, trčao iza gola našega vratara Slavice, vršio pritisak, jednom je čak fizički napadnut Zvonko Bego, Hajdukova legenda…