Ja Lucifer, iz uvijek natmurenog Jutarnjeg lista, bacio sam epski alat u trnje i rekao: “Dosta je sumornih i olovnih riječi, gnojnih metafora i pljuvanja. Pokušat ću u Dinamovoj igri, ma kakva ona bila, naći nešto što izaziva pozor. Al’ nakon svega samo rekoh: zbogom, profesore, i Bog je digao ruke od tebe i Dinama...”
Za ovakav, neobičan uvod u sumorno jutro nakon još jednog Dinamova poraza inspirirala me rečenica sada već ozbiljno frustriranog Zdravka Mamića: “Moji igrači su oholi, bahati i nepošteni!” Sve je točno, iako možda fali još neka njihova karakterna odvratnost, ali nećemo cjepidlačiti i prčkati po gnojnoj rani. Njihov hranitelj im je otvoreno poručio: “Vi biste htjeli luksuzno živjeti od Dinama, ali Dinamo ne može živjeti od vas!” Spomenuo je i milijunsku božićnicu za samo prosječan rezultat u Europskoj ligi. Ne znam koji gazda na svijetu baca igračima takvu lovu za takvu mizeriju od rezultata. Ni Surkis, ni Ahmetov.
Sve ove teške riječi nisu poštene prema Hajdukovoj pobjedi, gdje cijela momčad u svlačionici jedva može skupiti za pizzu i Coca-Colu. Ali ti gladni momci, kojima krulji u želucu, održali su lekciju preplaćenim Dinamovim zvijezdama kako se bori za klupski grb, bez obzira na to hoće li im sutra taj klub dati šnitu kruha ili ne. Njima nije svejedno što će reći Hajdukov navijač, kao što Dinamove legionare savršeno nije briga hoće li ih netko u sitne sate zateći u Green Goldu ili u kafićima na Jarunu. OK, nisam rekao da moraju živjeti isposnički kao tibetanski redovnici, ali ne mogu bančiti i gubiti utakmice, tim porazima su prezreli navijače zbog kojih se igra nogomet. Žao mi je igrača Hajduka, poštenih profesionalaca koji, kao i mnogi u ovoj državi, ne dobivaju plaću, žao mi je zbog njihova znoja i truda koji su uložili u jednu veliku pobjedu, a to im neće biti honorirano.
Tko zna koji put ću biti nepravedan prema Zdravku Mamiću. On je, ipak, kriv za sve, makar je on, uz “malu” pomoć Dinamova imidža, stvorio sve te novce, gura ih u pogrešne džepove. Ili kupuje dobre igrače i loše karaktere, ili kupuje karakterne trenere, ali - neznalice. Uvijek mu se potkrade neka pogreška, još vjeruje da je novac svemoguć, a imao je šansu toliko puta se uvjeriti da nije u šoldima sve...
U najvećoj nevolji je profesor Ivanković! Poraz u Splitu je sol na nezacijeljenu bečku ranu, gdje je Dinamo prokockao već dobivenu utakmicu i bacio u vjetar 8,000.000 eura. Najmanje. Sada je Mamić, kako bi ušao u povijest, vjerojatno odlučio investirati dva milijuna eura u nagrade ako se prezimi u Europi. Doista, za “ispovraćati”, kako kaže Mamić, dati dva milijuna za prozor u Europu. Vrijedi li sve to tolike novce?
Slično, kao i pitanje - vrijedi li Gareth Bale 100 miljuna eura? Naravno da ne vrijedi! Profesor Ivanković se sada mora hrvati u blatu bečkog i splitskog poraza s neugodnim ukrajinskim i bugarskim momčadima, “černomorci i ludorci” bi ga mogli koštati glave. Postoji li uopće motivacijski serum koji će jednu posrnulu momčad podići s poda, u kojoj kapetan momčadi nakon svake loše utakmice nemoćno širi ruke i zapomaže: “Ne može to više tako...” Tinta će se osušiti, novinama će isteći rok trajanja i ništa se neće promijeniti...
Zanima me što je iz Dinamova ešalona zapazio Igor Štimac? “Razigranog” Sammira i britkog Ademija. Nisam siguran da ih nakon poljudske utakmice smije zvati u reprezentaciju. Belgija je, ipak, ozbiljna momčad i to bi mogla biti skupa i nepromišljena avantura!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....