Jelušić: Što da radim, moram skijati i kada ne mogu

ZAGREB - Suzne oči odavale su više od bilo čega što je rekla u dvije minute koliko je izdržala u razgovoru nakon utrke. Ana Jelušić bila je u jednom od onih izdanja kada nakon utrke jedva stoji na nogama. Između dvije vožnje je značajno povećala dozu lijekova, ali nije pretjerano pomoglo.

- Pogledajte mi ruke, pogledajte kako se tresu - skinula je rukavice i pokazala drhtavicu kakvu obično vežemo uz starije i nemoćne ljude, a ne uz sportaše u naponu snage.

Uoči utrke govorila je o plasmanu među prvih sedam kao realnom cilju, ali nakon svega će prihvatiti i 11. mjesto.

- Nadala sam se da ću u drugoj vožnji napraviti veći pomak. U prvoj sam napravila nekoliko pogrešaka, bila pregruba na nekoliko zavoja. U drugoj sam se nadala da ću dobiti 4-5 mjesta, ali nisam uspjela. Međutim, s obzirom na to kako se osjećam, rezultat uopće nije loš.

Netko je pitao zašto uopće skija u takvom stanju.

- Pa nije baš da imam nekog izbora, to mi je posao. Uoči svake sezone znam da će biti utrka na kojima ću se osjećati loše. Ovo nije neka bolest koja će proći ili koju ću izliječiti kao prehladu.

Činjenica da se takav dan dogodio na Sljemenu je peh, ali nije slučajnost.

- Utrka je dugačka i zahtjevna, a to mi ne pomaže kada sam u ovakvom fizičkom stanju. Naravno da ni pritisak koji osjećam na domaćoj utrci nije zanemariv.

Nika Fleiss ostaje vjerna “dvadesetim i nekim” mjestima. Poletarce u Svjetskom kupu bi takvo marljivo skupljanje bodova zaovoljavalo, ali Samoborka ne spada u tu kategoriju.

- Treba mi pravi rezultat, neki top 10 plasman koji bi me napunio samopouzdanjem i bodovima. Ovako nemam ni jedno ni drugo - rezignirano je zaključila Nika.