Puno se obrva na začuđenim licima ukočilo nakon što se Niko Kovač jednom oštrom invektivom očešao o vlastitu momčad nakon 5-1 pobjede protiv Norveške. Izbornikovo priznanje da će popiti koju čašu vina za smirenje živaca “jer se momčad uopće nije držala dogovora i Subašić je bio njezin ponajbolji igrač” u dobrom dijelu trenerskog, a onda i našeg novinarskog ceha protumačeno je kao ekshibicionizam ili u blažem slučaju barem kao neiskustvo mladog trenera.
Mourinhov nastup
Za zdravu dozu samokritike kao poželjan komad zanatskog alata u trenerskim priručnicima nema mjesta već dobrih desetak godina, otkako je “struka” masovno poludjela za Joseom Mourinhom i njegovim nastupom tvrdo kuhanog trenerskog heroja.
U praksi taj stilski pravac podrazumijeva ljuto prisvajanje zasluga za sve i svašta plus obvezno transferiranje krivnje na pleća vanjskih neprijatelja kada se dvoboj ne razvija prema vašem sinopsisu.
Popis krivaca zna biti impresivan: od džombastog terena preko tendencioznog suca do suparnika naoružanog klasnim igračima i milijardama petrodolara. Kada iscrpite argumente koje logika nekako probavlja, u igru uvodite majku svih apsurdnih isprika, onu prema kojoj danas svi igraju nogomet. Čak i Norvežani. Zaista, što bi nedostajalo Kovaču da je pred TV kamerama izdeklamirao da Norvežani nisu naivni i da treba znati slomiti suparnika takve radne etike?
Prevrtljivost tribina
Nogometaši Per-Mathiasa Hogma u Maksimiru su zaista igrali nogomet dobrih trideset minuta. Ništa napadački impresivno, ali korektno i s brižno isplaniranom strategijom da se povratnom trkom dvojice napadača “u sendviče” posprema Modrića i Rakitića čim dvojica najkreativnijih igrača na terenu zakorače prema centru.
Plan je držao vodu, dvojac je osujećen u napadačkim akcijama (Rakitić je u prvom poluvremenu djelovao indolentno, potpuno izvan ritma) i za posljedicu je cijela momčad ostala bez kisika. U život se vratila kada je Brozovićev “factor X” oplemenio jednu već razvodnjenu akciju. Projektil s distance, 1-0, znak za Hogma da mora resetirati sustav...
Niko Kovač je u pravu što nakon utakmice nije htio gutati knedlu, nego je svoju frustraciju odlučio podijeliti s javnošću. Izbornik računa otprilike ovako: da je na mjestu Norvežana bila napadački ambicioznija reprezentacija, dobili bismo gol u prvom poluvremenu pa bismo silom prilika kroz “run and gun”, taktički nered i hazard tražili izjednačenje i povratak u meč.
Uz mnoštvo akcije i jurnjave dio tog borbenog paketa jesu i psihoza na terenu te prevrtljivost tribina. Kovač je namirisao opasnost da bi mu se u perspektivi mogla dogoditi Belgija ili Škotska, kao što su se dogodile njegovu prethodniku Igoru Štimcu nakon što je na startu kvalifikacija za Brazil s terena otpuhao Wales, Makedoniju i Srbiju.
Kovač si neće pucati u nogu, njegov je cilj ne samo reprezentaciju iz Brazila dignuti jedan kat više, nego u Francuskoj krenuti po prvu medalju nakon Svjetskog prvenstva 1998. godine.