Prvi mandat Slavena Bilića završio je na korak od polufinala Eura, onim kasnim i nevjerojatnim “prodorom Turaka do Beča” nakon kojega je izbornik zaživio u narodnoj predaji kao nacionalni heroj, veliki strateg, filantrop par excellence, virtuoz na gitari... (dopunite rečenicu prema vlastitom nahođenju).
Drugi Bilićev mandat zaključen je u Funtani pokraj Rovinja s nešto manje stila, zajedničkom pijankom igrača i onim od javnosti iznuđenim rezovima u vidu kratkog progonstva za Joea Šimunića i Ivicu Križanca.
Tih se dana Bilića portretiralo kao kompromisera i kukavicu, trenera nagriženog autoriteta i neznalicu kojemu je Capello dva puta prodao istu foru ogolivši njegov slabašni trenerski torzo s devet lakih komada.
U srijedu Slaven Bilić kreće na svoje treće dugačko krstarenje s hrvatskom reprezentacijom. Riječ je o pothvatu koji je prije njega ostvario samo Ćiro Blažević čija se svijeća ugasila tek na startu četvrtog kvalifikacijskog ciklusa, onog za SP u Japanu i Koreji.
Bilića je na ostanak natjerala plebiscitarna podrška naroda i stručne javnosti, premda iz te priče ne treba prekrižiti ni recesijska gibanja na nogometnom tržištu. Jednostavno, premierligaš i bundesligaši više ne trče za našim izbornikom kao prije dvije godine.
Utakmica s Belgijom za Bilića je samo naizgled win-win situacija, meč nakon kojega se ništa bitno neće dogoditi bez obzira na dojam i konačni ishod.
U stvarnosti je izbornik pred jednim od većih izazova otkako sjedi na klupi nacionalne momčadi. On je danas nogometni ekvivalent Milana Bandića, čovjek koji je izgubio jedne užasno bitne izbore pa sada strahuje od spiralnog efekta i daljnjeg nekontroliranog proklizavanja. Sudar s “crvenim vragovima” svakako će rasvijetliti neke dvojbe i pokazati ima li Bilić snage za obnovu.