Ismet Hadžić: Spavao sam u autu, brijao se na Bundeku i gurao kolica po placu, a onda sam rekao: 'Dosta je!'

Ismet Hadžić, bivši Dinamov branič i član legendarne generacije iz ‘82., prošao je put od vrha do dna i natrag. Njegova priča javnosti nije strana, no uvijek zadivljuje način na koji se danas 58-godišnji trener izvukao iz nemogućih životnih prilika.Financijska situacija počela mu se pogoršavati nakon završetka karijere, jer je imao previše povjerenja u prijatelje i “prijatelje”...

Bundek kao Sejšeli

- Počeo sam im posuđivati novac, od 10 do 100 tisuća eura. Bio sam tako odgojen da sam pomagao svima koji su me tražili. Sjedili bismo za stolom, netko bi rekao: ‘Treba mi pet, deset tisuća da se izvučem’, i ja sam mu dao jer meni u tom trenutku nije trebalo. Nisam bio škrt. A onda je došla kriza. Ljudi nisu vraćali, ili su vraćali premalo. Neki su me počeli i izbjegavati. Posebno sam bio slab kad bi spomenuli djecu. I danas bih im vjerojatno za to posudio. Ali shvatio sam tužnu istinu: ako hoćeš izgubiti prijatelja, daj mu 100 eura. Eh, da mi je tada bila ova pamet - priča nam Hadžić.

Kako su okolnosti postajale sve teže, izgubio je krov nad glavom. Nije imao novca ni za podstanarstvo.

- Gdje god bih došao, udarao sam glavom u zatvorena vrata. I alkohol je počeo raditi svoje. Zapao sam u totalnu krizu, toliku da sam dvije godine morao spavati u autu na Zapruđu. Svaku večer su me čuvali policajci, bilo ljeto ili zima. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas k’o Sejšeli. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ne bih htio vrijeđati klošare, ali bilo mi je teže nego njima.

Slamku spasa pružio mu je Faruk Spajić, s kojim je Hadžić nekad bio u vojsci, ali ga tada nije poznavao.

Ćiro ga nije pustio

- Pozvao me kod sebe na Trešnjevački plac, gdje sam gurao kolica. Prvih dva, tri dana se zacrveniš, ali poslije ti je svejedno. Nisam se stidio raditi, jer na kraju dana sam imao svojih 20 kuna. Za moju priču dugo nije znao nitko, čak ni članovi generacije ‘82., sve dok Zlatan Arnautović preko Ivice Šanteka i Jutarnjeg lista nije pokrenuo medijsku bujicu.

Priča bi bila drugačija da je Hadžić 1982. otišao u Fenerbahçe. No, Ćiro ga nije pustio, htio je da momčad ostane na okupu i obrani naslov.

- Možda bih danas imao vile i Mercedes. Nudili su između 300 i 400 tisuća dolara. To je bila basnoslovna ponuda, s obzirom da je Džajić, najbolje lijevo krilo, u Bastiju otišao za 90.000. U Dinamu sam ostao još nekoliko godina, a onda sam otišao u Las Vegas igrati mali nogomet, ali od toga se nije moglo živjeti. Porezi su bili jako visoki.

Riješio se Hadžić i alkohola. Već devet godina nije popio ni kap.

Školu na prvo mjesto!

- Jednog Uskrsa sam došao k sebi, pogledao se u ogledalo i rekao: ‘Dosta je, konju jedan, što to radiš od sebe!’ U početku mi je malotko vjerovao, ali onda su vidjeli da sam se promijenio. Nije bilo više ‘tri deci pive’, samo kavica i mineralna. Počeli su mi pomagati ljudi, iz Lokomotive su se javili Čabraja i direktor Šikić, intervenirao je i Zdravko Mamić i odmah sam prihvatio posao.

Danas je na svim stranama. Osim posla u Lokomotivi, trenira i individualno s igračima, surađuje u kampovima Dinama i Lokomotive, a najviše je ponosan na svoje veterane.

- Što bih radio da nema toga? Gledao sapunice na TV-u? Sada sam jako zadovoljan svojim životom, a zdravlje me, hvala Bogu, još uvijek služi. Samo neka potraje.

Mladim igračima poručuje: stavite školu na prvo mjesto!

- Nogomet zahtijeva spartanski život, ali slomiš nogu i za godinu dana te više nema. Eduardova sreća u nesreći je bila što se polomio u Engleskoj. Ovdje bi mu to vjerojatno bio kraj. Važno se okružiti i dobrim ljudima. Bogat si čovjek ako imaš jednog ili dva prava prijatelja. Meni su se ramena spustila od svih ‘prijatelja’ koje sam častio i koji su me tapšali. Nažalost, danas te više cijene po tome koliko imaš novca, nego kakav si čovjek.