I u velikoj Barceloni se katkad ignorira stav navijača, ali im se polažu računi!

Kada vam Barcelonini navijači kažu “ovo je moj klub”, to nije samo identifikacijska fraza kojom potvrđuju svoju odanost ponosu Katalonije, nego i činjenica, crno na bijelo.

U pozivanju na restrukturiranje Dinama, lideri inicijativa najčešće ističu španjolske modele. Ne bez razloga. Premda zemlja do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća nije ni znala što je to demokracija, njezina dva najveća kluba brzo su navijačima širom otvorila vrata. Dakako, s jasnim pravilima igre.

Privatizacija klubova odvijala se početkom 90-ih godina, uz četiri iznimke: Real, Barcelonu, Athletic i Osasunu. Zbog kulturne važnosti i velikog stupnja povezanosti lokalnog stanovništva s nogometnim simbolima, ti su klubovi ostali udruge građana, odnosno “sociosa”, članova koji su njihovi vlasnici i upravljači.

Način funkcioniranja Barçe i Reala po takvom zakonodavstvu djeluje fantastično, iako je stvarnost malo drugačija. Članovi biraju predsjednika i skupštinu, nadziru njihov rad, organiziraju tribine, mogu izglasati nepovjerenje... Sjajno, ali otprilike kao i u hrvatskom zakonu o referendumu, većina tih alata često je u domeni mogućeg.

Evo primjera: Barcelona je prošle godine prekinula dugu tradiciju po kojoj na svojem dresu nije imala sponzora. Pojavila se darežljiva Katarska fondacija, logo UNICEF-a ekspresno je preseljen na Messijeva i Iniestina leđa, a u blagajnu će godišnje “kapnuti” 30 milijuna eura. Navijači su se pobunili, peticijom je skupljeno više tisuća potpisa, točka revizije ugovora došla je na dnevni red uprave, ali ništa se nije promijenilo. Trener Pep Guardiola tada je poslušno zapuhao u jedra vlasnika:

- Dobro je da njegujemo demokratska načela, no vidite, ja sam dvije godine živio u Kataru i moju obitelj su tamo predivno tretirali. Oni se otvaraju svijetu, a osim toga, fondacija koja će nas sponzorirati čini velike stvari za kulturu...

Nisu pomogli ni javni apeli klupskih ikona poput Johana Cruyffa, koji je sponzorski deal nazvao “vulgarnim”. Ipak, zaobilaženje navijačkog pulsa pri odabiru poslovnih ciljeva mnogi shvaćaju kao nužno zlo u borbi s drugim europskim snagatorima. I Barcelona mora ostati konkurentna, ali sve što klub zaradi u klubu će i ostati. Nema zamračivanja novca, poslovanje je transparentno, sredstva se ulažu u razvoj, navijači imaju beneficije pri kupnji ulaznica, dresova, suvenira... Kad im se pak mišljenja razilaze, Rosell ne saziva presice i ne označava novinare i navijače izdajnicima, rušiteljima kluba i protivnicima katalonske svetinje. Jer zna da će izgubiti sljedeće izbore.