ZAGREB - Prvoklasni nogomet Nike Kranjčara otkako je postao članom Tottenhama nagnao me na pogled unatrag, kada se prije pet godina taj isti mladić, predodređen da bude “hrvatski Beckham”, vozio prema aerodromu, a na nadvožnjaku prije Velike Gorice oči su mu se sudarile s grafitom: “Niko, izdajico!” Vjerojatno mu je u želucu bilo mučno, jer i Niko Kranjčar je, poput Štefa Bobeka, Branka Zebeca, Bernarda Vukasa i Roberta Prosinečkog, bio “vino amaro” ZG nogometa. Toga dana je upravo otpio prvi gutljaj “čaše žuči”, počeo je njegov križni put čija je zadnja postaja White Hart Lane, gdje se ime Nike Kranjčara danas izgovara s poštovanjem.
Prije pet godina Hajduk je posljednji put bio hrvatski prvak, upravo u režiji Nike Kranjčara. U šampionskom pohodu Hajduk je zgazio Varteks Ćire Blaževića sa 6-0, dva gola je zabio igrač utakmice Niko Kranjčar, a Ćiro Blažević je te noći “iznenada” postao Hajdukovim trenerom. Istovremeno je Dinamo u “Ligi za bedaka” zauzeo sedmo mjesto, makar je za tadašnji Dinamo Eduardo da Silva zabio 10 golova, a Modrić ulazio umjesto Mujčina ili Pranjića. Vedran Ćorluka je samo prosječno igrao u zaprešićkom Interu, a prva violina splitskog orkestra Niko Kranjčar, pod ravnanjem Igora Štimca, izjavit će:
“Ne doživljavam šampionsku titulu kao osvetu Dinamu, iz kojega sam otjeran! Ali, taj naslov je satisfakcija, dokazao sam se sebi i onima koji su sumnjali u mene. U Maksimiru mi se dogodilo nešto ružno, ali to sam arhivirao...”, rekla je žrtva, koja je umjesto “purgerskog ponosa” postala “hajdučko srce”.
Istovremeno, Zdravko Mamić, kojega su mnogi slikali kao Kranjčarova krvnika, gutao je knedle. Dinamo je bio sedmi, bez novca, osramoćen i ponižen. Kasnije će Mamić priznati da su Kranjčara prodali za 1,500.000 eura (i Pranjića nešto kasnije za 500.000 eura) da bi podmirili račune za struju i vodu. Povjerovao je Iliji Lončareviću da je Luka Modrić bolji igrač od Kranjčara, da ne mogu igrati zajedno, iako je Luka dobivao minute na kapaljku. Dinamo je prolazio nevjerojatnu katarzu, Mamić je doveo Josipa Kužea, koji je renovirao Dinamo i vratio mu izgubljenu pozlatu...
Niko Kranjčar nije poput Bajde Vukasa stajao pred Čarlijevim kafićem i svadio se i sa slikama na zidu. Nije želio gutati knedle poput Vukasa, kojemu su zagrebački fakini, nakon svakog Hajdukova poraza, dovlačili mrtvačka kola, a poznati mrtvozornik Kenjalo bi mu uručio vizitku: “Vi samo umrite, ostalo je naša briga”. Niko je dečko brušenih, bečkih manira, koji je s jedanaest godina sam putovao u New York, koji je u Splitu nosio majicu “ponosan sam kaj sam purger”, a na mobitelu je zvonila “košulja plava”. I svi su ga obožavali, svi osim tvrde jezgre Dinamovih navijača, za koje je bio “svinja debela”.
Ali, i taj nadimak je izbrisan, no tek u Portsmouthu, gdje je Niku u ruke uzeo Tony Adams, legendarni kapetan Arsenala i najveći fakin engleskog nogometa nakon George Besta i Paula Gascoignea. Tesao ga je kao što je Michelangelo klesao svoje besmrtne kipove. I istesao ga je do razine da je Niko Kranjčar danas jedan od važnijih i boljih igrača Premiershipa. Zahvaljujući i njemu, Tottenham je danas na pragu Lige prvaka, a sljedeće će nedjelje odigrati “jednu sasvim običnu utakmicu” na Anfield Roadu protiv Liverpoola.
U međuvremenu je “sirovi i arogantni” Mamić provodio svoju viziju. Pet godina nakon dana bijede i blamaže, klub ima na računu 60 milijuna eura, apsolutno je dominantan u Hrvatskoj ligi, iz satelita Lokomotive dolaze školovani igrači, organizirao je omladinsku školu tako da ona više nije privilegij za djecu zlatara, kamatara i autolimara, Mamićeva riječ je zakon u Hrvatskom nogometnom savezu, a Hajduk je učinio gubitnikom. Jedini dostojan suparnik u ligi mu je Igor Štimac.
Povremeno se izviče na novinare, političare, sociologe, psihijatre, Gradsko poglavarstvo i sveučilišne profesore, jer ne može podnijeti da “na sirotinju i zec k... vadi”. Izgalami se na njih svojim poganim jezikom i onda ga jedno vrijeme svi ostave na miru, uz opasku: “Ne diraj luđaka...” Zdravko Mamić gubi samo tri “utakmice”. Ne može pobijediti navijače, Europu (u kojoj i te kako dobro znaju za trgovca Mamića) i strast da pokuša Dinamo oplemeniti strancima, a dostupni su mu samo drugorazredni igrači.
Ovo je tekst o dva križna puta, ali i o dva Zagreba. Jedan bečki, uglađen, u rukavicama, “agramerski” Zagreb koji nestaje sa svakom srušenom starom zgradom i novom fasadom, i drugi, nabijen ambicioznošću i beskrupuloznošću, prilagođen novim europskim standardima, koji priznaje samo uspješne i bogate. I krvnik i žrtva su imali “isti put”, samo su na različit način nosili svoj križ. Jedan svoju partiju šaha igra u Londonu, drugi u Zagrebu. I kako će završiti meč bečkih i duvanjskih korijena, tko će u očima nacije biti pobjednik?
U ovom času je najbliži remis, iako Niko Kranjčar, zahvaljujući godinama, ima “topa fore”. No, ako Europa nije podcijenila Mamića, ako ga i Roman Abramovič prihvaća kao partnera jer ga nema čime impresionirati, Mamić čak ni za ruskog oligarha nije “mali miš”, ne smijemo to učiniti ni mi. Makar se necivilizirano i prostački izvikao na profesora Šibera, koji se, ruku na srce, zbog nekoliko jeftinih poena “popišao” po Dinamu! Iako gospon profesor “znaju” da TV ekran nije nužnik...