Gospodo, kada ćete vratiti publiku?

Hrvatsku nogometnu javnost malo je briga što je karamboliran imidž Vlatka Markovića, Zorislava Srebrića ili Zdravka Mamića, kao i amaterski proceduralni propusti Igora Štimca ili Ivana Brlekovića, njihov “optužujem” je uperen protiv uništenog imidža hrvatske nogometne lige , koju na osam utakmica ukupno gleda manje gledatelja nego jednu utakmicu hokeja na ledu u zagrebačkoj Areni. “Optužujem “ nogometne javnosti kaže: “Ne može predsjednik HNS-a, u ovom slučaju Vlatko Marković, biti amnestiran od problema u nacionalnoj ligi i ponašati se kao hrvatski ambasador u Nyonu.

Jer, od tog Nyona, gdje sjede uglavnom talijanski činovnici a vlada Francuz, uz englesku i njemačku nedodirljivost, za ostale kruha nema, samo mrvice. Pa tako čak i za jednu nogometnu naciju, kao što je hrvatska, koja si umišlja da je velika, a cijelo kolo nogometne lige gleda nategnutih 15.000 gledatelja. I to ne s plaćenim ulaznicama.

Hrvatski nogometni savez, kojemu imidž nacionalne lige mora biti prioritet, mora se boriti protiv bankrota klubova, da se više nikada ne bi dogodilo da uoči izbora za predsjednika HNS-a, Dinamo “spašava osam klubova od stečajnog upravitelja”, da su Hajduk i Rijeka upropašteni klubovi bez perspektive i jedva čekaju tri gola neke nove zvijezde, da bi se spasili od gladi.

Hrvatski nogometni savez, ma tko bio na čelu, mora dobiti bitku za publiku, bitku za kvalitetu, bitku protiv stranaca i bitku protiv “grabežljivaca” - kladioničarske mafije i menadžera-gostioničara, koji za “uloženih deset kuna” ostvaruju milijunske profite. HNS se mora beskrupulozno boriti i protiv sukoba interesa, iako to nije prioritet, već usputni posao odgovornih u HNS-u. Ako odgovornih i odgovornosti uopće ima...

HNS ne može biti imun na divljanje huligana, iako ne treba baš tako dramatično shvatiti apel Michela Platinija, koji nogomet želi pretvoriti u salonsku igru, umivenu po najstrožim zapadnjačkim kriterijima, u igru koja će donositi samo profit, iako je značajna zarada Uefe i od bengalki, baklji i tučnjava s Mediterana i “divljeg istoka”, gdje je još uvijek na snazi životna filozofija “pivo, tučnjava i nogomet”.

HNS mora ozakoniti broj stranaca i ne smije dopustiti da Dinamo na utakmici nastupi s devet stranaca, da Hajduk kupuje sumnjive Rumunje, a Dinamo amatere s Copacabane ili nogometaše kojima je zagrebački klub zadnji vlak u karijeri ( Nowotny, Cufre...). HNS mora zaštititi Matea Kovačića, Dinu Špehara, Ivana Jakova Džonija, Marija Šituma ili Danijela Vukušića, a ako se već mora orijentirati na uvoz, onda je to samo Bosna i Hercegovina, a tlapnje o “latino-Dinamu” mora zauvijek prekrižiti. Naročito u vrijeme krize...

Jesu li u HNS-u svjesni da je vrijeme Tomislava Ivića, Ćire Blaževića, Otta Barića ili Stanka Poklepovića na izmaku, da su duboko zašli u jesen života. Jesu li svjesni da najperspektivniji hrvatski treneri, Zlatko Kranjčar, Josip Kuže, Robert Prosinečki ili Branko Ivanković jedu kruh na inozemnim destinacijama, da postoji zatvoreni krug trenera, u koji je nemoguće prodrijeti, pa tako jedan trener, Mladen Frančić, koji je svojedobno bio prvak Irana, već godinama ne može u Hrvatskoj naći posao. A nije jedini. Gdje su novi treneri i mogu li se uopće nadati šansi?

Kada je Bundesliga zaronila u svoju najdublju krizu, spašavali su je mediji. Konkretno, TV postaja SAT 1, kojoj su prigovarali da i od utakmice koja završi 0-0 zna inscenirati spektakl. Nakon opširne i dobro programirane medijske akcije, Bundesliga je danas najgledanija liga u Europi, dok je kod nas glavni izgovor da je poplava europskih utakmica uništila hrvatski nogomet. Nije istina, uništili su je nekomforni stadioni, sumnjivi rezultati, nepovjerenje u reformatore iz Rusanove ulice, nekontrolirani odlasci najtalentiranijih igrača u inozemstvo i minijaturni europski rezultati, koji su HNL svrstali u treću europsku ligu.

Sliku ne može popraviti ni nacionalna selekcija, za koju se HNS jedino istinski brine i njezini činovnici skrbe da odabranima ne fali ni ptičjeg mlijeka. Ali, samo njima, HNS je samo njima majka, ostalima je - maćeha! Ma tko bio na vlasti, vrijeme je da se počne brinuti o imidžu HR nogometa, koji je dodirnuo Kelvinovu nulu. Duboko je ispod dna, i stoga je jedna nogometna nacija digla ruke od domaćeg nogometa. Zanima ju samo reprezentacija, velike međunarodne utakmice, koje se gledaju u dnevnom boravku u papučama i uz “pikadili”, a domaći nogomet, koji pliva u prljavštinama, odavno su maknuli s “jelovnika”...