Legenda kaže da je njegov nogomet početkom pedesetih tako snažno opčinio mase da je iz te gline ubrzo sazidan Camp Nou kakav danas poznajemo. Kapacitiran za samo 60 tisuća gledatelja, dotadašnji stadion Les Corts odjednom je postao pretijesan za sve fanove Barcelone koji su morali uživo vidjeti Ladislava Kubalu, veličanstvenog nogometaša čije su predstave bile "čista, kristalna igra", kako je na oproštaju opus velikog suvremenika sažeo najveći, Di Stefano, premda je Kubalina biografija generalno daleko od kristala. Zamusana je nejasnim mrljama, obilježena malim izdajama, ali usput ornamentirana velikom boemštinom. Taman po mjeri za ulazak u legendu...
Kubala je po mnogočemu jedinstvena nogometna pojava. Nastupao je za čak tri reprezentacije, mađarsku, čehoslovačku i španjolsku. Do Barcelone je stigao preko Italije kao 24-godišnji politički emigrant, da bi nakon deset godina službe objesio kopačke o klin kao drugi najbolji strijelac u povijesti "blaugrane" sa 194 gola. Na prijelazu u novi milenij proglašen je najboljim igračem prvih 100 godina Barcelone, on koji je jednom u karijeri postigao do danas u Španjolskoj nenadmašenih sedam golova u prvenstvenoj utakmici (Sportingu iz Gijona), iako je tijekom igračkih dana čak sedam puta operirao koljena i po slobodnijim biografskim procjenama još najmanje 77 puta zaronio u čari velegrada tako da se do danas neke od boljih nogometnih anegdota dotiču upravo Kubale kao nepopravljivog cugera.
"Dvije boce viskija", odgovorio je, kažu, Kubala kada ga je na povratku s nekog gostovanja carinik u zračnoj luci Barcelona upitao što ima za prijaviti. "Molim vas, pokažite gdje su", zamolio je službenik. "Evo ovdje", potapšao se Kubala po trbuhu. "Ako ne vjerujete, provjerite rengenom..."
Znamenita je i za poantu ove crtice vjerojatno prikladnija druga priča, ona o Kubalinu transferu u Barcelonu. Premda već jednom nogom u svlačionici Torina, tada bitno značajnijeg kluba od Juventusa, nogometaša je u jednom trenutku Realov poziv tako zašarmirao da se odmah ukrcao u vlak za Madrid. Propisno natankiran, kako uostalom nalaže dugačko putovanje, sjeo je u odjeljak s prijateljem Josepom Samitierom i otisnuo se u avanturu. "Blizu smo Madrida?", upitao je ujutro mamuran. "Ne brini, vodim računa", smirivao ga je Samitier. "Zašto onda na svim putokazima vidim samo Barcelonu?", tobože se čudio sljedeći Barçin superstar, tada već trijezan i svjestan da je njegov prijatelj, skaut Realova najvećeg suparnika, inkognito odvukao priču u neočekivanom pravcu. Jedno putovanje u pogrešnom smjeru Kubali je donijelo obožavatelje u Barceloni, ali ga je usput koštalo i velike muke; na stadionima diljem zemlje bio je crvena krpa za publiku i omiljena lovina brutalnim stoperima koji su na "izdajnikovim" koljenima brusili krampone.
U kraću litaniju o prvom velikom zločestom dečku svjetskog nogometa krenuo sam motiviran eksplozivnim štivom o Marcelu Brozoviću, koji zimske praznike krati obilazeći velikogoričke ulice manirom Vina Diesela uz poneko piće viška u krvi. Crveno svjetlo semafora na obzoru, plava policijska rotirka u retrovizoru; Marcelu je svejedno, on pored njih prolazi rutinski kao pored ukrasa na božićnoj jelci. Jedno putovanje u pogrešnom pravcu nosi niz skrivenih rizika, igrač čiji je rejting lani odletjeo u nebo morao bi biti svjestan da je u međuvremenu drukčije promiješao karte. U vrijeme Kubale i Di Stefana javnost bi nekako pronašla načina da romantizira iskakanje svojih idola iz tračnica, ali u naše doba kada društvene mreže svako malo "eksplodiraju" zbog neke nevine bedastoće, divlja vožnja pod utjecajem alkohola pouzdano je jamstvo jedino toga da ćete prenoćiti iza rešetaka i zatim opću "Epic Brozo" fascinaciju zamijeniti etiketom "epic faila".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....