Dinamo je odigrao herojskih sat vremena, Baturina se pretvorio u najotrovnijeg haklera, a onda... Football, bloody hell!

Odličan Dinamo i dobar Monaco u prvom redu, a nakon njih još i neuvjerljiv sudac plus diluvijalno nevrijeme, odveli su nas sinoć do utakmice iz one čuvene kategorije Sir Alexa Fergusona: football, bloody hell. Nogomet je ponekad zaista pakao od igre. Dinamo je odigrao herojskih sat vremena. Što taktičkom zrelošću, što petljom - mozak s jajima - stigao je hrvatski prvak do kapitalno velike prednosti i došao u neočekivano komfornu poziciju da protiv druge momčadi ‘le Championnata‘ vodi sa 2-0 debelo prije kraja dvoboja. Zašto mu je prednost na koncu iskliznula iz ruku? Zato što je Monaco malo čudovište mentaliteta, neće se predati do sudačke nadoknade, ali i zato što Dinamo to zasad nije. Hoće li pod Nenadom Bjelicom postati serijski pobjednik? Nadajmo se, jer dovoljno je vremena pred trenerom i igračima da se harmonično sljube u homogenu cjelinu i odrade uspješnu Ligu prvaka. A dotad, evo Bjelici prvog podsjetnika na infarktne prizore iz prvog mandata. Na sličan je način, naime, prije pet godina prosuo već osvojene bodove protiv Šahtara, u utakmici koja je nakon 3-1 vodstva završila preokretom u sudačkoj nadoknadi i 3-3 remijem.

Tamo oko 70. minute imao sam u glavi praktično završen komentar u kojem su se četvorica ili petorica dinamovaca laktarili za titulu igrača utakmice. Tamo na početku, u 13. minuti, Ivan Nevistić me na neobičan način vratio u djetinjstvo. Fernando Romay, šlapa broj 57, govorio je u televizijskom prijenosu Boris Mutić ili možda Slavko Cvitković zapanjen figurom grandioznog košarkaškog centra Reala Madrida kojem su Cibonini majstori tražili Ahilovu petu. Onakav Minaminov zicer ne možeš obraniti bez stopala koje probija konfekcijske standarde obuće. Nevistićeva obrana bila je ‘kickstart‘ Dinamove utakmice, momčad se ohrabrila i krenula.

A prema početnoj formaciji, to se objektivno nije dalo naslutiti. Jer Bjelica je komponirao ziheraški, s trojicom stopera i dvojicom bekova koji po navici gledaju kako završiti zadaće pred svojim golom, prije nego što krenu preko centra. Na terenu se to, međutim, otelo kontroli i onih 5-3-2 s ploče preraslo je u 3-5-2 s Dinamom koji se do 20. minute oslobodio psiholoških okova i namirisao krv. Malo po malo, počeli su blistati Martin Baturina i Petar Sučić, zaigrali su na svojoj razini Bruno Petković, Arijan Ademi i Theophile-Catherine, a onda im se priključio i Raul Torrente. Internetska anketa otprije tri tjedna pod radnim naslovom ‘birajte najgoreg Dinamova igrača‘ nakon Bayerna, odjednom se simetrično prelila na drugu stranu. Danas je legitimno pitati Dinamova navijača neka izabere najboljeg igrača između Baturine, Sučića, Nevistića ili Mišića.

Ako možemo birati, za nijansu Baturina, a onda u istoj ravnini Mišić, Sučić, Nevistić, pa za korak iza svi ostali. Baturinu smo prozivali još od one utakmice za ‘vatrene‘ u Portugalu da pogleda u pravcu Jamala Musiale i Floriana Wirtza, oslobodi se i krene. Pod Jakirovićem je iz neobjašnjivog razloga počeo stagnirati, protiv Lokomotive se probudio, a protiv Monaca razletjeo terenom. Neuhvatljiv u prodoru, pametan i lucidan u posljednjoj trećini terena, milimetarski precizan kada je u onoj gužvi s ruba kaznenog prostora trebalo ljevicom spakirati loptu u kut. Jedna od većih Martinovih utakmica za Dinamo uopće.

Petar Sučić nije imao toliko slobode u igri da bi marširao stazom Baturine, ali kada je otišao do kraja, učinio je to manirom najotrovnijeg haklera s Kutije šibica. Pogodak za 2-0 - suradnja u trokutu Mišić, Baturina i strijelac Sučić - remek je djelo iz rajskih nogometnih radionica. Uzalud, jer postoje utakmice koje izmiču racionalnom i nakon što su igrači i trener odradili top posao. Football, bloody hell...