Diego Maradona je otplesao posljednji ples

Kad sam odlazio u Južnu Afriku, ukrcao sam se u Frankfurtu u avion za Johannesburg s tri zablude! Prva je bila da će Nizozemci, prema pravilu velikih brojeva, u trećem pokušaju napokon biti svjetski prvaci, da će Nijemci ispasti u prvom krugu i da će se Diego Maradona napokon osvetiti Brazilcima za suspenziju iz 1994. godine kada su ga zbog nedopuštenih “kapi za nos” odstranili sa Svjetskog prvenstva u SAD-u. Čak sam vjerovao da se izborničkog posla prihvatio samo iz tog razloga...

“Hvala” Robbenu što mi je uništio prvu prognozu! Nezaboravna dva promašaja! Nijemci su igrali najbolji nogomet na finalnom turniru i s čuđenjem sam gledao Olićeve rezerve kako gaze Engleze, ali i kako gube od Srbije. No, moja najsigurnija prognoza - da će se Maradona nakon 16 godina napokon napiti krvi Fifi - također je pala u vodu. Sve oklade sa samim sobom sam izgubio kada su Schwensteiger, Klose i Thomas Müller “dokrajčili” Maradonu...

Kad sam napisao tekst “Diego, vrijeme je za osvetu”, vidio sam Carlosa Teveza kako gazi Južnu Koreju u Port Elizabethu, putovao sam stotine kilometara u Polokvane da bih vidio kako će zgaziti Grčku, uživao sam u pobjedi nad Meksikom, ali onda je došla “okrutna realnost” - Nijemci! Nula - četiri!

Diego Maradona imao je “Božju ruku” koju mu Englezi nikad neće oprostiti, ali i oni imaju mrlju u svojoj nogometnoj povijesti iz 1966. godine kada je Geoff Hurst dobio vitešku titulu zbog gola koji nitko nije vidio (osim snimatelja BBC-ja), imao je “Božju nogu” kada je kroz šestoricu engleskih bekova vozio slalom kao između “štapova”, ali imao je i “napuljsku mafiju za vratom”, pregršt kokainskih afera, pucao je na novinare iz zračne puške, prezirao je medije gotovo kao Zdravko Mamić, a zamjerili su mu i to što je previše simpatizirao Fidela Castra i Huga Chaveza. Imao je i dobrih strana.

Osim što je igrao najbolji nogomet koji je čovjek ikad vidio, pa je jedan provincijski klub (Napoli) doveo do najviše europske razine, osim što je obilježio jednu nogometnu eru, kao svojedobno Pele i Cruyff, obožavao je Dražena Petrovića i kada je bio u Zagrebu, tražio je da ga odvedu na njegov grob te da dobije njegov dres. Donijela mu ga je mama Petrović. Došao je i u Novi Vinodolski, na inzistiranje Zvonimire i Brune Orešara, a kada je trener Seville, Carlos Billardo, želio odstraniti Šukera i dovesti još jednog Argentinca, rekao je: “Samo Šukera ne dirajte!” Prepoznao je u našoj “devetki” velemajstora i dugo su dijelili svlačionicu u Andaluziji...

Međutim, ni Božja ruka, ni Božja noga nisu postale “Božja palica”. Ožiljak na njegovoj karijeri ostavile su beznačajne utakmice koje je gubio katastrofalnim rezultatima, jedva se probio na SP, ali kada se trebalo osvetiti onima koji su mu radili o glavi prije 16 godina, iskalio bi bijes na - novinarima! U Pretoriji ga je nakon treninga čekalo 500 novinara. Nije se pojavio...

Kažu da će, unatoč obožavanju, dobiti otkaz. Predsjednik Argentinskog nogometnog saveza, Grondona, ne može prešutjeti “četvorku” od Nijemaca. I ne može zaboraviti da je odbacio Cambiassa i Zanettija, da je Milito igrao manje od Kramarića u Dinamu. Leo Messi je živio u njegovoj sjeni i makar je plakao nakon Njemačke, makar je njegovo i Maradonino rivalstvo sam Diego nazvao “suludom idejom rođenom u slabo osvijetljenim mozgovima”, činjenica je da je najbolji igrač svijeta na SP-u igrao epizodnu ulogu. Sve to Grondona zna i na temelju tih činjenica odlučio je maknuti Maradonu. Poslužio se istom metodom kao i Vlatko Marković kada je smjenjivao Cicu Kranjčara. “Samo se odrekni svog asistenta Ivkovića i sve će biti OK.” Grondona je tražio da se Maradona odrekne svojih pomoćnika, a on to, kao ni Kranjčar, ne želi. I to je pobjeda jedne prozirne metode svih predsjednika...

Nisu mu mogli oprostiti što je forsirao “starca” Verona, što je umjesto Cambiassa gurao Mascherana (“igraju Mascherano i još desetorica”, govorio je), zapostavio je čak trojicu igrača koji su osvojili Ligu prvaka (Cambiasso, Zanetti, Milito), i to će ga stajati glave. Jer, Liga prvaka je, prema mišljenju mnogih stručnjaka, jače natjecanje od Svjetskog prvenstva.

Bez obzira na njegovu drskost, bezobraštinu i ciničnu izjavu “dopustite da i ja nešto znam o nogometu”, onih 0-4 protiv Njemačke bio je zadnji čavao u njegovu lijesu - ako se nogometna javnost u Argentini ne pobuni i ne “likvidira” društvo iz Nogometnog saveza. No, na takvu pobunu reagirala bi Fifa za koju je Maradona samo obični klaun kojega nikad nisu voljeli i ne uvažavaju ga kao jednog od najvećih nogometnih majstora svih vremena. Ako ne i najvećeg!

Gledaju u njemu kokainskog ovisnika, prijatelja komunističkih diktatora, varalicu koja je rukom zabila gol Englezima, što je u svojim brojnim biografijama priznao i na tu prijevaru je - ponosan. Više ga nitko ne gleda kao genijalnog nogometaša koji je, citirat ću Bobana, “drukčije od svih udarao loptu”. Jednom je u Sevilli tehnicirao loptom dok je davao intervju argentinskoj radiopostaji. Lopta je bila poslušna i tijekom intervjua nijednom nije pala na zemlju, iako su kopačke bile razvezane, a Maradona loptu nije niti gledao. Bio sam zapanjen, u nogama je očito imao “magnete”...

Bio je jedna od najmarkantnijih figura na prošlom Svjetskom prvenstvu, zbog njega su ljudi dolazili na utakmice, a tisuće novinara tražile su akreditacije za njegove konferencije. Makar je dobio šest “komada” od Bolivije, četiri od Njemačke, nogomet koji je forsirao bio je lijep i ugodan za oko. Posebno kada bi Carlos Tevez bio u elementu. Zbog činjenice da je svjetska atrakcija, Argentina ga nije smjela smijeniti! Jer, Diego Maradona je ipak “mali zeleni”. On nije Jose Mourinho, Oscar Tabarez ili Vicente del Bosque, ali čak i kada nije u formi, on je - izvanzemaljac! Ali, u “Kapstadtu” je otplesao svoj posljednji tango.