ČUDO IZ ZAGREBELLA 'Tudore, nije ti se ukazala Barcelona, već Medićev Zagreb!'

Je li baš posve sigurno da “ono crveno” ove subote u Poljudu nije bio Manchester United iz boljih dana? Očevici tvrde da je doista posrijedi Zagreb, makar je u to teško vjerovati. Jer takav gard, napose iz drugog poluvremena, gotovo da se i ne pamti. Neizrečeni šaljivo-brutalni poziv takmacu: “Hajde, navali ako smiješ, dođi na moju polovinu ako se usudiš!” Hajdukovci uglavnom nisu dolazili, što od straha, što od nemoći. Nijemo promatrajući kako suparnički igrači - svi odreda - suvereno kontroliraju loptu postavljajući u toj dionici i omjer 60:40. Kako se ponosno i neumitno spuštaju teško branjenim koridorima, stižući u završnicu i sa sedmoricom, prijeteći iz svih pozicija.

Zar je to uistinu donedavni drugoligaš satkan od kadra za kojeg je prošlog ljeta većina smatrala da u razigravanju s pravim profesionalcima nema izgleda već vodi tamo odakle je došao!?

Medić ovladao strukom

Kad smo se poslije godišnjeg odmora po prvi put službeno zatekli na kolovoškoj utakmici s Osijekom u Kranjčevićevoj, koju su domaći izgubili 1:2, pa više onako, zbog suosjećanja i nuđenja alibija, servirali treneru Mediću tezu da se s tako limitiranim sastavom bolje i ne može, on se uvrijedio! Drugi bi se složili učas, rabeći barićevsku šifru o “dvojici bez kojih ne ide” ili velemudro zaključujući kako bi dobro došao još po jedan u svakoj liniji, barem za pojačavanje konkurencije.

To specifično povjerenje/uvjerenje nije slučajno. Još je indikativnije kako jedan čovjek, koji nije igrao ni rekreacijski, a glede nominalne trenerske izobrazbe nema ni veliki odmor, ni plesni tečaj, ni svečanu akademiju, može toliko ovladati strukom da vizijama i njihovom realizacijom barata kao da je bio mentor Iviću i Blaževiću!

- Nije baš tako. Nakon svakog treninga totalno sam umoran, trebaju mi pusti sati za fizičku i psihičku regeneraciju...

Nastavit će iskreno:

- Mnogo mi je lakše bilo prostudirati nekoliko knjižurina pripremajući ispit iz Betonskih konstrukcija.

Diplomirao je na Građevinskom fakultetu. Poznato je da su iz Ljubuškoga i cijele Hercegovine samo elitni gimnazijalci preskakali prag Zagrebačkog sveučilišta, za nijansu skromnijima premija je bilo i Sarajevsko, ostalima Mostarsko. Upravo taj integritet i dignitet intelektualca široka spektra i raznorodnih interesa omogućio mu je izučavanje nogometa sa svim njegovim zakonitostima i potankostima, od lopte i opstrukcije radi konstrukcije preko zadnje lože do utrčavanja u prazan prostor. Dakako da ga činovnici ne primaju u svoj šor. Valjda su ga kanili naljutiti i natjerati na neprimjerene reakcije tako da ga brže-bolje kazne, no nije rekao ni “a” kad su mu zabranili 1) presice s kolegama od formata koje valjda vrijeđa njegova neukost, 2) pozdrav s kapetanima, sucima i partnerima uoči kretanja s centra, 3) našetavanje tehničkim prostorom s obraćanjima momčadi.

Mogu mu uzeti sve, osim nadarenosti, korektnosti i karakternosti! Nastavi li u aktualnom stilu, bit će sasvim logično da studenti Akademije nogometa HNS-a (koja ga ne želi smisliti, kamoli uvažiti ni pod razno) za seminarski rad moraju proučiti i barem djelomično protumačiti njegove treninge! A kad ga hoće ocrniti opomenuti iz okruženja, oni koji buncaju da bi NK Zagreb trebao biti njihov, pa s takvim “kalibrima” naravno pasti u rang ispod Trešnjevke, vele da se tukao s ovim i onim i tamo nekim trećim. Da, i? Zar nije viteškije isukati šaku na gotovs, negoli muljatorski stiskati figu u džepu?

Nekidan je Halilhodžić izjavio da se igrač rađa, a trener postaje! To je to. Nije li nevjerojatno da Medićevi nogometaši bolje igraju na utakmicama nego na treninzima, da su stalno u pokretu svi, da im je jedna lopta premalo, jedno igralište pretijesno. Ne igraju li najotvorenije, najljepše, u dva pokušaja nije ih uspio slistiti ni Dinamo. Jest Rijeka, čiji potencijal je dakako raskošan, ali kako bi u neodređenom kontekstu podvukao upravo šef čuda iz Veslačke, “nikome nije gorjela do jutra”. Usput, kad ga je sportski direktor s Kantride, Juričić, još jedan veliki gospodin, nazvao i oprezno pitao bi li pristao da se u zadnjem jesenskom kolu poradi njihove Seville sastanu u ponedjeljak umjesto u nedjelju, Medić se začudio: “Bože dragi, može i u utorak, samo recite dan i sat!” Kladimo se da bi većina drugih niz bradu spustila “E, neeećeš...!”

Boronić, stari vjerni navijač “pogorelaca” čiji je stadion gorio i “46. i “77., no nikad u prah i pepeo nije satrt zagrebaški duh, lovio se za glavu gledajući kako momci u sudačkoj nadoknadi hoće Hajduku zabiti i treći gol, premda su gubili 0:2. Onda je netko u panici dignuo Stepčićevu loptu, koja bi u protivnom pokidala mrežu i vjerojatno se zaustavila u Vranjicu.

Nije Barca, već Zagreb

To je Zagreb, koji ne staje, koji se ne boji nikoga. Ni sebe. Jer kad se izgubi ionako će svu krivnju preuzeti trener.

- Što se plašite, pa ne igramo s Barcelonom! - vikao je Tudor zbunjenim pulenima na praznom Poljudu.

Potkrao se doduše peh, budući da im je poništen ispravan pogodak. A i svi ti nenogometni događaji oduzeli su Majstoru s mora dični prefiks. Ne, nije išlo protiv najperspektivnijeg hrvatskog vratara, 19-godišnjeg Livakovića. Ni vršnjaka, strijelca Krovinovića, koji ne trči i ne igra, on naime pleše; hoće li tkogod u Maksimiru dobiti jezikovu juhu zato što ga je proglasio neupotrebljivim i potjerao? Ni ne trepnuvši zabio je i 17-godišnji Mudražija, za kojeg nitko od nas malobrojnih sa strane nije čuo do međusobnog nadmetanja prije mjesec dana, da se tako zove priopćili su roditelji. Kolingeru su ljetos otelo da bi volio igrati za Elf, i stoga je postao meta ironičara. Zašto, zar onako gorostasan, koristan te uvjerljiv po ičemu zaostaje za razvikanim Mertesackerom! S Musom, bratom od različitog oca i majke, čisti kao metlom ili bagerom. Desno je rutinirani univerzalac, kapetan Jurendić, lijevo pretpostavljivi reprezentativac Štiglec. Sjajni Stepčić je iz Črnomlja donio deset kila suficita, sad ga ne hvataju ni lasom. Medić je od sina Lovre, statičnog fora sidraša, istesao pokretljivu napast i idealnu mantinelu, zna se kako je Hajducima poentirao u Zagrebu, kako je prekjučer asistirao Krovinoviću, prethodno ubitačno dodao i Bevabu. Odluka da se rastrčani Boban mlađi suprotstavlja ispočetka, dok se Bijeli ne ispucaju, pa da uđe robusni Boban stariji koji će ih nositi na prsima, bila je jedna od ključnih. Kao i da starta iskusniji Šulc, a ne Mudražija, malo poljuljan autor drugog penala u Parku mladeži tjedan ranije. Neupućenima nije jasno kako to da Medić stanovitog Ćubela tretira kao Xavija, i zbog čega neprestano kuka za jednako anonimnim Konopekom, kao da je Diego Costa.

Valjda zbog toga što nije trener. Nego supertrener!