Ćiro je imao Bokšića, tko je Bilićev džoker?

- Nadam se da Slaven Bilić neće još jednom proživjeti taj stres - rekao je jučer Ivan Katalinić koji je u kvalifikacijama za SP 1998. godine asistirao Ćiri Blaževiću.

Bio je to najteži put Hrvata do nekog finalnog turnira. Kvalifikacije za EP 1996. godine prošle su glatko, naročito nakon pobjede nad Italijom u Palermu (2-1), Mirko Jozić se relativno bezbolno probio na Svjetsko prvenstvo 2002. godine u Japanu, a Cico Kranjčar u kvalifikacijama nije izgubio niti jedan susret. Tek nešto više problema imao je Otto Barić za EP 2004. godine u Portugalu. Ako Slovenija uopće može biti problem...

Kada danas pitate Ivana Katalinića je li teško pratiti Ćiru, odlučno će zanijekati. Iako je to prije 14 godina, u predvečerje utakmica u Solunu (Grčka) i Kijevu (Ukrajina), bilo sasvim drukčije. Posebno je stresna utakmica bila u Solunu gdje su u uvertiri ujedinjeni grčki i srpski navijači pokušavali isprovocirati Hrvate, zatim su uslijedili brojni promašaji, da bi 16 minuta prije kraja Davor Šuker, ipak, pogodio. Premotavajući snimku te utakmice, Ćiro Blažević je razbio televizor.

- Bilo je straha, bez obzira na to što smo imali sjajnih igrača. Šuker, Boban, Asanović, Štimac, Ladić u velikoj formi, sve su to bili aduti, ali ako si psihički zgrčen, teško je probiti i vlastite i suparničke blokade. Osim toga, grčka momčad je tada bila u nastajanju, taj sastav će sedam godina poslije pod rukom nogometnog Bismarcka, Otta Rehaggela, postati europski prvak. Apostolakis, Zagorakis i Nikolaidis su velika imena ne samo grčkog, nego i europskog nogometa. Kada smo ih dobili, bilo je to stanovito olakšanje, iako je pred nama još bio dug put - prisjeća se Ivan Katalinić.

Trebalo je još ići na dva teška gostovanja, u Kopenhagen i Ljubljanu. No, ni nakon pobjede nad Slovenijom (3-1) nismo bili “unutra”, drhtali smo nad utakmicom Grčka - Danska. Zapravo, već smo se bili ohladili jer smo prema Dancima bili nekorektni na EP-u u Engleskoj kada je Ćiro protiv Portugala izveo rezervnu postavu, što je Dance vjerojatno stajalo plasmana u drugi krug.

Ali, skandinavski fair play tada još nije bio mrtav, Peter Schmeichel je protiv Grka branio utakmicu karijere, on nam je omogućio dodatne kvalifikacije protiv Ukrajine. Kada su se godinu dana poslije dijelile medalje za treće mjesto na SP-u u Francuskoj, Ćiro Blažević je trebao svoju medalju poslati Schmeichelu, on je ionako imao žandarsku kapu i sat na kojemu je ugravirano “trener svih trenera”.

Zapravo, još je jedan nogometraš zaslužio zlatnu medalju u tim kvalifikacijama. Alen Bokšić. Iako je, prema sjećanjima Ćire Blaževića, državni poglavar Franjo Tuđman inzistirao da umjesto Bokšića igra Goran Vlaović, lukavi izbornik nije se dao navući na tanak led. Znao je da će u slučaju lošeg rezultata u Kijevu biti “pokojnik”, znao je da se u avion za Ukrajinu ukrcao i budući izbornik Josip Kuže, da će ga predsjednik Branko Mikša bez pardona smijeniti ako se ne plasira na SP. I glavu mu je spasio upravo gol Alena Bokšića (1-1).

Taj sam meč gledao u Čemehovcu, u obiteljskoj kući Roberta Prosinečkog. Čak i kada je Ševčenko krenuo “sto na sat”, dokazujući da je u tom času jedan od ponajboljih svjetskih igrača, ni nakon moćnog ukrajinskog tandema Ševčenko - Rebrov Veliki Žuti nije sumnjao.

- Hrvatska ovo neće izgubiti, idemo na Svjetsko - prognozirao je u desetoj minuti kada je naša reprezentacija izgledala kao razbijena vojska, a “car Andrej” je nezadrživo jurio terenom.

Završilo je 1-1, Bokšićev gol bila je kanta ledene vode za 70.000 Ukrajinaca, a Ćiro Blažević se po tko zna koji put ponovno rodio. Nikada Hrvatska nije bila u tako delikatnim kvalifikacijama i nikada nakon čupanja iz ponora nije postigla bolji rezultat. Ipak, nadamo se da nam ovaj put neće trebati pomoć nekog “Schmeichela”, iako će opet odlučujuće hrvanje biti s Grcima.

Nadamo se da Slaven Bilić ima svog “Bokšića”, čija su dva gola Sloveniji u Ljubljani i pogodak Ukrajini u Kijevu odveli Hrvatsku na SP. Našem izborniku i te kako treba Bokšić, samo je pitanje - je li ga prepoznao? Tko je danas Bokšić? Je li to Nikica Jelavić, Mario Mandžukić ili Eduardo da Silva? I je li današnja hrvatska reprezentacija klapa kao što su bili dečki iz devedesetosme godine? “Kad bi skupili glave, bili su nepobjedivi”, tvrdi Ivan Katalinić koji se s Ćirom Blaževićem rastao tek kada se Hrvatska nije uspjela kvalificirati na Euro 2000. godine.