Cico: Upravo gledate novog trenera Dinama!

U ponedjeljak navečer, Karaka se na kratko vratila u osamdesetdrugu godinu. Opet su izlizani stolci od mahagonija podsjetili na slavno Dinamovo proljeće, na dane kada je Dinamo imao velike igrače, velikog trenera i mirisao na veliki klub. Iako je prošlost najteže vratiti, četiri sata su se u tom kultnom podrumu zabavljala poznata lica iz šampionske godine.

Delegati svih naraštaja

Ne baš sva, nije bilo Vlaka, ali, bilo je delegata svih generacija. Osim igrača današnjeg Dinama, od kojih većina ne može pronaći Karaku ni pomoću kompasa...

Nije bilo Zdravka Mamića, njemu je u Karaki odveć zadimljeno i mračno, ali je bilo njegovih “žrtava”. U jednom kutu sjedio je Velimir Zajec, svratio je i Cico Kranjčar, a bili su tu i ostali dečki iz te nikad ponovljene godine. Tomo Ivković, Stjepan Deverić, Marko Mlinarić, Mladen Munjaković, Zvonko Marić, Milivoj Bračun, Predrag Jurić. Za glavnim stolom sjedili su “senatori” Dinama, Slaven Zambata, Branko Gračanin, Fahrija Dautbegović, Zlatko Škorić, Atko Kasumović, bilo je i gospode iz međugeneracija ( Čedo Jovićević, Željko Stinčić, koji ima jednako vrijedne satove kao i Ivo Sanader), a od novih je došao samo Tomo Butina, kolekcionar slika i jedan od najboljih Dinamovih golmana. U konkurenciji Zlatka Škorića, Željka Stinčića, Fahrije Dautbegovića i Dražena Ladića, to je doista kompliment.

Ipak, najveću pozornost izazvao je dolazak Cice Kranjčara. Odjeven po posljednjoj bečkoj modi, odmah je razigrao razgovor, novinari su nagrnuli za njegov stol. Čak i iskusni “mački”, poput Bože i Saše Sušeca. Čim dođe Kranjčar, dolaze i senzacije. Naravno, subjekt u svakoj rečenici je Dinamo, a “predikat” su treneri.

Mamić nema alibi

- Kako u Maksimiru mogu reći da Liga prvaka nije prioritet, kada Dinamo ima momčad koja se može probiti kroz kvalifikacije. Još ako su nositelji, to ne bi trebao biti problem - govorio je Kranjčar.

Znali smo da će biti takvih razgovora i u Karaku smo došli “oboružani” Dinamovim sastavom za budućnost, koji bi taj podvig, u koji ne vjeruje ni Zdravko Mamić, trebao ostvariti.

- Mamić nema pravo tražiti alibi, ovo su igrači s kojima se to može. Dinamo mora igrati u sustavu 4-3-3, atraktivni i lijepi nogomet, koji će privući gledatelje na Maksimir...

- S kojim trenerom? - “kažem ja”.

- Upravo ga gledate, reći će Kranjčar i razvući lice u onaj njegov zarazni osmijeh.

Znate li kako izgleda Dinamov sastav za Ligu prvaka? Kelava - Vrsaljko, Tonel, Šimunić, ? - Alispahić, Sammir, Badelj - Tomečak, Bequiraj, Rukavina. Naravno, primijetili ste upitnik na lijevom beku. Tamo smo u lakomislenoj, novinarskoj površnosti stavili Ibańeza. Ali, Cico je precrtao to ime i stavio Crnogorca Sašu Balića iz Intera.

- To je pravi momak za tu poziciju, kada bih ja bio trener, inzistirao bih na njemu - reći će Kranjčar.

Jedva čeka poziv

“Kada bi Kranjčar bio trener”? Ta rečenica je najviše škakljala novinare. A Kranjčar će objasniti da su mnoge stvari u Podgorici otvorene i lebde u “zraku”, još mu nisu ponudili novi ugovor, čekaju ishod utakmice s Bugarskom. A stekli smo dojam da Cico Kranjčar jedva čeka poziv iz Maksimira, koji ga više zanima nego biti nasljednikom Slavena Bilića na kormilu hrvatske reprezentacije.

Dinamova povijest na par kvadrata

U restoranu Karaka, u kojem su se početkom osamdesetih godina okupljali Dinamovi nogometaši, u ponedjeljak navečer sastali su se ti isti igrači, ali i njihovi nasljednici i prethodnici. Osim Mlinarića, Kranjčara, Deverića i ostalih iz generacije ‘82., bili su tu i Marijan Čerček, Filip Blašković, Krasnodar Rora i Slaven Zambata, ali i Željko Cupan, Mladen Munjaković, Jozo Gašpar i Branko Strupar.