Cico: Niko i ja u Dinamu, poslije mogu mirno umrijeti

BELEK - Sreli smo Cicu Kranjčara u hotelskom restoranu. S predsjednikom Barišićem, Zokijem Mamićem i Vahom zadržao se u ugodnom razgovoru. Nismo htjeli smetati, već smo pričekali izbornika Crne Gore s namjerom da postavimo par brzopoteznih pitanja. S nogu.

- Je, pa kaj je dečki. Kaj ne bumo popili piće u bistrou - reagirao je Cico i pozvao na druženje. Barišić je ostavio Marčinka da “igra flastera” na novinarima, a razgovor se protegnuo na nekoliko sati.

Bez dlake na jeziku i iskreno, jer Cico ne zna drugačije. Ruka je često bila u zraku, a nakon što je Marčinko naručio jubilarnu desetu putnu rundu, razgovor je krenuo prema politici zbog čega smo se s Cicom razišli gledajući se “preko ciljnika”. Zasmetala ga je opaska da Vlada radi po principu “zdrpi pa briši”. A oko čega bi se uostalom Hrvati svađali ako ne oko politike. No, zato je razgovor o nogometu bio sjajan. Cicine rečenice pogađale su u samu srž, a najviše se pričalo o sinu Niki.

- Niko i ja u Dinamu! Poslije toga mogu samo umrijeti - u jednom trenutku se otelo Cici koji je pogledom tražio našu reakciju. Simbolično, potražio je konobara dok smo razmišljali o toj rečenici.

- Velike riječi, ali kako nagovoriti Niku - pitali smo ga.

- To prepustite meni.

Niko se ipak s najdražim klubom rastao tako da je policija čuvala stan na Dobrom dolu.

- Mamić je bio najmanji problem. Krivi su Jurčević, Lončarević i posebice Gračan koji ga je ocrnio u Švedskoj - počeo je pričati Cico o kontroverznom transferu njegova sina u Hajduk.

- Nikad se ne miješam u njegove odluke, ali tada sam ja prelomio. Imali smo opciju Moskva ili Split. Rekao sam Hajduk. Nisam pogriješio.

- Dakle, dogovoreno je! Nakon Eura otac i sin u Dinamu - odmah je stupio u akciju Tomislav Marčinko.

- Marči, zar smjenjuješ Vahu? - nasmijali smo se.

- Sačuvaj Bože. Samo kažem da ga je Zdravko već dva puta htio vidjeti na klupi Dinama - snašao se direktor Dinama za komunikaciju.

Jedini trener koji je izuzet s optuženičke klupe bio je Ćiro Blažević.

- On je vjerovao u Niku. Jel’ to bilo vraćanje zbog našeg sukoba ‘83. ne znam, ali Ćiro mu je dao traku oko ruke i odgovornost. To se ne zaboravlja. Ćiro je najbolji trener koji me trenirao. On i Otto Barić. Iako me mediji znaju svrstati u tu kategoriju, nisam ih nadmašio. Približio se jesam, nadmašio još nisam.

I dok Otto igra šah s penzionerima u parkovima, Ćiro se još uvijek ne da.

- Mjesto izbornika mu najviše odgovara. Nema svakodnevni rad i onda ima vremena smisliti ideju, a nju je najlakše sprovesti s najboljima. Baš kao i meni.

Vratili smo se na Niku. Cicu je iznenadio ostanak u Tottenhamu.

- Pokazali su da ga cijene. Bale? Pa on nije problem. Već su igrali zajedno. Drago mi je i zbog Ćorluke jer onaj Hutton ne može niti auto voziti. A zamislite, ima Lamborghini. Ma Vrsaljko je za njega... Lamborghini.

Obitelj Kranjčar prolazila je teška razdoblja u nogometu, ali uvijek su izlazili kao pobjednici. Karakter, geni, mentalna snaga...?

- Niko je doživio je više pogrda nego ja, ali ostao je jak. Tu nije na mene, jer ja bih se sa svima posvađao. I lijepo je sada vidjeti koliko ga danas štuju - ponosno će Cico koji je u Beleku gledao Bugarsku, ali i osmoricu svojih reprezentativaca, među njima i Beqiraja.

- Taj će biti vrhunski napadač!

Vaha kaže da ga je on doveo...

- Pitajte Mamića i Savićevića tko je Beqiraja usmjerio u Dinamo.

Oba Kranjčara dobro guraju u svojim izabranim vrstama.

- Kad sam došao u Podgoricu, okupio sam reprezentativce i rekao im: dečki, igrajte nogomet. Ništa više. Poslušali su me.

Predsjednik Savićević je prezadovoljan:

- Kako ne bi bio? Pogledajte tablicu. Suradnja je izuzetna, ali sada će biti teško. Jer, mi dočekujemo Englesku kao favoriti.

A jel’ Dejo škrt?

- Za litru i vodu uvijek imam.

Kad smo kod reprezentacije, sjetio se Cico i Slavena Bilića. Nudio mu je prijateljsku utakmicu.

- Htio sam s Hrvatskom jer je velesila koja će mi pokazati gdje sam. Odbili su nas i izabrali Lihtenštajn.

Ipak, prijedlog je i dalje na stolu.

- Došao bih se nadigravati, jer sam se i na Wembleyju nadigravao i izvukao nulu. Valjda neću u Podgorici primiti devet - bocnuo je Cico Bilića aludirajući na devet primljenih golova od Engleske u prošlim kvalifikacijama.

- S Crnom Gorom na Euro bio bi moj trenerski uspjeh karijere.

I sin dobro gura sa svojima.

- Hrvatska je unutra ako riješi Gruziju. Ne sumnjam u to. Pa ovo je momčad sa SP-a 2006., nema tek braće Kovač i Butine.

- Ali Bilić ima Eduarda - dobacio je netko podsjećajući Kranjčara da nije zvao napadača u Njemačku.

- A koga sam trebao izostaviti? - odgovorio je protupitanjem i nastavio:

- Jel’ Olića, Pršu ili Klasnića? Stalno se zaboravlja da je Dudu kod mene debitirao.

A on sam ne zaboravlja utakmicu s Brazilom.

- Bila je to najbolja naša partija. Brazil je drhtao. Imali smo šansu za 1-1. A svi u Hrvatskoj stavljali na kladionici 5-0 protiv Hrvatske.

Za Australiju tvrdi da je njegova najveća noćna mora...

- Progoni me često. S ove distance ubacio bih Tudora i Modrića, ali ne želim govoriti po principu ‘ki bi da bi’.

Nakon te utakmice Cico je prestao biti izbornikom.

- Dolazim u Rusanovu da podnesem izvještaj i mene Katalenić pita odričem li se stožera. Ej, Katalenić. I ja kažem: Gosopdo, s ovim ljudima sam došao ovdje i ako nas želite idemo zajedno dalje. Malo kasnije sam razgovarao s Vlatkom koji mi je rekao da me ne može spasiti. Pitao sam ga: pa ti si Bog, kako ne možeš?

Danas je moć Vlatka Markovića ipak nešto manja.

- U redu je da se nešto promijeni. Trebamo mlađe koji su aktivniji i mobilniji. Mamić i Štimac nisu problem. Vezan sam uz Zorka i Vlatka, ali mladi naprijed. Ne želim da Vlatko bude novi Ante Pavlović. Nije dobro zbog nogometa.