BOJA KOŽE NIJE PROBLEM, UVREDE SU ZBOG MAMIĆA Sammir na piku hrvatskih navijača

Neposredno nakon ozbiljne drame na terenu Liberty stadiona Igor Štimac u utorak se našao u središtu manjeg dramoleta kada je grupica navijačkih desperadosa upala na presicu i počela postavljati pitanja o Sammiru. Zašto uopće igra? Je li labilan i podložan pritisku? Ako jest, nije li to još jedan razlog više da ne bude unutra?

Premazan svim mastima, praktično nosilac spomenice svih naših nogometno-navijačko-forumskih ofenziva, zasjeda i ne odveć džentlmenskih bitaka, izbornik je lijevom rukom zaustavio bočni udar i efektno poentirao. Sammiru, kaže izbornik, zviždi skupina idiota. Oni nisu pravi navijači reprezentacije, dodaje, jer uopće ne mare za ostale igrače koji pokolebani uvredama padaju po terenu kao kolateralne žrtve agresije. Tu ćemo borbu, zaključuje Štimac, riješiti tek kada aždaji ksenofobije i fašizma odsječemo glavu. Nakon toga će Sammir dočekati pljesak oduševljenih navijača.

Južnoafrički primjer

Štimac bi evidentno slučaj volio upakirati u ambalažu ksenofobije i rasno motivirane mržnje. Njegova dvojba otprilike glasi može li crnac - rođen na drugoj Zemljinoj hemisferi, odrastao u drugom jeziku, odgojen u različitoj kulturi - igrati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju? Zaista, u 21. stoljeću pitanje zvuči jednako opravdano i pametno kao da pitate može li... evo bubnimo, na primjer, ovakvu heretičku zamisao... bijeli Židov igrati za crnačku reprezentaciju Južne Afrike? Štimcu će svakako u prilog ići odgovor - može, praksa pokazuje da može.

Dean Furham nogometaš je Oldham Athletica na posudbi u Doncasteru (oba kluba natječu se u trećem engleskom razredu) koji je ove zime odigrao Afrički kup nacija u dresu “Bafane”. Ovaj 24-godišnji bijeli Židov samo se rodio u Cape Townu, sve uistinu bitno u njegovu životu dogodilo se u Velikoj Britaniji. Tamo je prošao kroz inkubator Chelseaja i juniore Glasgow Rangersa, prije nego što su treneri i skauti shvatili da nije sposoban za velike stvari i škartirali ga u pravcu klubova nižeg profila i manjih ambicija.

Svejedno, u Južnoj Africi su se sjetili Furhama uoči kontinentalnog prvenstva, zadovoljio je na probi protiv Brazila, a tijekom AFC-a potpuno je osvojio navijače nacionalne momčadi i u utakmici s Angolom čak stigao do naslova junaka utakmice. Tribine pune crnih Južnoafrikanaca prepoznale su da mladić igra punim srcem, da se baš nikada ne štedi, i ubrzo je svaki njegov dodir s loptom bivao popraćen glasnim uzvikom odobravanja. “Deeaaan”, razlijegalo se tih dana južnoafričkim stadionima, a Furham je postao nešto više od priče, čovjek s naslovnice, gotovo pa mali nacionalni heroj.

Multi-kulti Njemačka

Sammir Jorge Campos Cruz vjerojatno bi se odrekao godišnjeg ugovora kada bi njegova pustolovina u dresu hrvatske reprezentacije mogla dobiti nadgradnju u sličnom hepiendu. Razveselila bi njega i hladna šutnja tribina u slučaju lošije partije ili barem mlaki aplauz nakon dobre predstave, ali toj se pobjedi ne treba nadati. Barem ne tako skoro...

Premda su genijalci iz Fife i Uefe spremni rasizam predstavljati kao problem koji prijeti opstanku nogometa, iskustva sa svih strana svijeta govore da boja kože i jezik zapravo sve manje tangiraju ljude. Njemačka reprezentacija s djecom doseljenika iz Turske, Tunisa i Gane kao da je zamiješana u nekom “bjelosvjetskom centru moći”, kao penicilin protiv ideje o arijskom podrijetlu. U francuskoj reprezentaciji donedavno je teško bilo pronaći bijelog čovjeka. Španjolci su naturalizirali brazilskog veznjaka Sennu, rostere skandinavskih reprezentacija danas je lako zamijeniti za neku od vrsta s Balkana.

Sammir vs. Eduardo

U epicentru rasne frke je samo Balotelli, iako će vam bolji poznavatelji talijanskog nogometa objasniti da je taj “hu-hu” zapravo posljedica nogometaševe arogancije i zavisti suparničkih navijača prema njegovu talentu.

Sammirovi problemi ipak se ne tiču boje kože, oni počinju i završavaju sa Zdravkom Mamićem, s njegovim neobuzdanim porivom da reprezentaciju iskoristi kao izlog za milijunsku prodaju, s njegovim vulgarnim metodama pritiska na “slijepe izbornike” kojima, eto, pred očima promiče neviđeni talent. Nešto između tog početka i kraja tiče se i Sammirove klase i forme; on je ove sezone u HNL-u postigao 12 golova nakon 25 kola i ostao bez učinka u euro-natjecanjima, dok je Eduardo u svoje vrijeme u Dinamu terorizirao obrane i završio sezonu s više od 50 golova na svim frontama. Jedini uistinu impresivan dio Sammirove karijere je onaj iz njegova “bohemskog opusa”, a kvota bohema u reprezentaciji i bez njega nije za podcijeniti...