ASFALT PROTIV KALJUŽE Naš Hajduk i ZZD pokazuju bolje lice Torcide i BBB-a

Sutra bih otišao iz Dinama, ali kome da ostavim klub? Zar ulici?”, zdvajao je Zdravko Mamić u onih nekoliko rijetkih trenutaka dugogodišnje vladavine kada se činilo da ga napuštaju moral i politički saveznici. Pitanje je, naravno, bilo retoričko, nije veliki vođa iz nogometne gubernije na istoku metropole nikada ozbiljno pomislio za života tražiti nasljednika, ali s obzirom da je glasno izrečeno, a Mamićevo lice u međuvremenu nije sišlo s navijačkih potjernica, budimo na ovim stupcima pristojni i dovoljno naivni pa odgovorimo na pitanje - dragi Zdravko, kad ju već spominješ, ta ulica uopće nije loše rješenje!

Ako izuzmemo primjer Rijekine ekspanzije pogonjene novcem talijanskog tajkuna, ulica se u posljednje tri ili četiri godine pokazala kao jedini zaokružen, domišljen, artikuliran izlaz za naš klupski nogomet. Prezrena od glavešina koji je u dosluhu s policijom tjeraju sa stadiona, ignorirana od politike zabavljene uhljebništvom, lišena pomoći krupnijih gospodarstvenika, ulica se pokazala začuđujuće žilavom, bistrom i obrazovanom. Bit će da se gradski arhipelag ipak mijenja nabolje. Prije 30-40 godina smisao se ulice ogledao u tome da zalutalome “proda ciglu” i da šatrom ispreskače hlebinca, a danas, eto, ulica počinje voditi klubove i skuplja novac za palčiće i humanitarne akcije.

Ulica je iznjedrila Naš Hajduk i Zajedno za Dinamo, dvije inicijative koje posljednjih dana ne izlaze iz fokusa javnosti. Prva pokazuje bolje lice Torcide, druga plemenitije lice Bad Blue Boysa (o onom gorem licu neviđenim žarom izvještava HHO). Obje pokazuju kako na nogometnom poligonu djeluje demokracija odozdo, a djeluje tako da prosvjed 30 tisuća gnjevnih hajdukovaca može proći bez ozbiljnog incidenta ili tako da objektivno nevažnu futsal utakmicu prati gotovo pet tisuća deliričnih Dinamovih navijača.

U debeloj medijskoj zavjetrini ovih se dana rađa još jedno dijete nogometne ulice, one ulice koja na čelu kluba ne želi ni japu niti karizmatičnog sveznadara koji gazi suparnike kao plitke potoke i neumorno gradi Potemkinova sela. Riječ je o projektu razočaranih “Bijelih Anđela” koji pomalo u ilegali pokreću svoj nogometni klub. Navodno će se zvati Zagreb 041, a svoj smisao vidi u solidarnosti, uključenosti lokalne zajednice i antifašizmu koji se čita kao borba protiv homofobije, rasizma i bilo kojeg oblika diskriminacije. “Prva liga je policija i mafija. Nas zanima direktna akcija, direktna demokracija, pjesma i pirotehnika”, sažima program jedan od aktivista koji se ne uspijeva saživjeti s Medićevim “one man bandom” iz Kranjčevićeve ulice.

Nakon nekoliko godina rudarskog kopanja ulica se probila na prag močvare, tamo gdje se potkapacitirani, nezainteresirani ili jednostavno korumpirani političari nisu usudili zagaziti. Asfalt protiv kaljuže? Za koga navijate u toj utakmici vjerojatno je suvišno pitanje...