Posljednji čavao u lijes? Ne, nego prilika za novi život!

Nakon 20 godina Cibona se prvi put neće hvaliti činjenicom da je euroligaš. Ili što bi PR guruima još bolje zvučalo: da su “vukovi” jedini europski klub koji je igrao baš u svim izdanjima najuglednijeg natjecanja. Cibona je u euroligašku povijest službeno ušla prvog dana listopada 2011. godine, ali u subotu se samo službeno dogodilo ono što se još prošlog proljeća znalo, a naslućivalo više od godinu dana.

Višegodišnja erozija

Cibonina apstinencija od Eurolige posljedica je višegodišnje erozije kluba. Dominacija hrvatskom košarkom proizvela je samozadovoljstvo neslućenih razmjera, zvijer koja je zamalo progutala samu sebe. I zato pogled u nedavnu povijest kluba koji se pokrenuo na Tuškancu nudi olakšanje što se nekadašnja lokomotiva hrvatskog sporta nije zauvijek parkirala i ugasila na platou preko puta Tehničkog muzeja.

Prije petnaestak godina Cibonini suparnici (danas zvuče kao vizionari) skovali su termin “makabizacija hrvatske košarke”. Ovaj put nećemo o sudbini ostalih sredina, ali Cibona je posljednjih godina malo-pomalo postajala žrtva te “makabizacije” i samo ju je odluka Grada Zagreba spasila propadanja. Koristeći svaku mogućnost da konkurenciju šutnu još više prema dnu, i sami se su gurnuli prema istom blatu. Zajamčeni ugovori o sudjelovanju u Euroligi koje bi pametniji direktori iskoristili kao temelj za podizanje na višu razinu, u Ciboni su bili putokaz za put prema dolje.

Larpurlartizam čelnika s kolovođom Božom Miličevićem u Ciboninom primjeru se prevodi kao stanje u kojem su oni sve više postojali i djelovali radi i za sebe same. Uljujani u nirvanu, zaboravili su da bi se trebali brinuti i za budućnost kluba. Slijedila je nova, još rastrošnija uprava (koja je jedno vrijeme imala podršku Grada) i Cibona se našla u višemilijunskim dugovima. Tek kada je Bandić instalirao nove ljude nastavljen je dotok gradskog novca kojeg je sam gradonačelnik stopirao i uz vješto pregovaranje nove Uprave smanjen je s oko 88 milijuna kuna na nešto više od 30 milijuna.

Operacija “Nova Cibona”

Zato se prva godina bez Eurolige ne treba doživjeti kao novi čavao u lijesu nego korak prema ozdravljenju. Moglo se nastaviti sa zaduživanjem, spiskati puste milijune za Euroligu i za godinu, dvije o Ciboni pisali kao recidivistu.

Operacija “Nova Cibona” odvija se u tri faze. Prvu je odradio Bandićev populizam udahnuvši/vrativši financijski kisik. Preostale dvije su paralelni slalom klupskih upravitelja Lovrića i Antunovića te sporta zbog kojega klub i postoji. Dug je smanjen, ali ne i otplaćen. Još je 30-ak milijuna kuna u igri, a treba srediti i licence da dugovi Vrbancu i Filipoviću ne bi već u četvrtak vratili Cibonu tamo gdje je bila prije ljeta. Klub je opet gradski mezimac, ali bez sponzora iz privatnog sektora uskoro će sve biti isto kao i lani.

Eurokup je, pak, prilika za novi početak. Vrankovićeva momčad može biti konkurentna u natjecanju u kojem je Cedevita bila treća, dok bi u Euroligi i drugu sezonu zaredom bila suparnik roba za iživljavanje. A Euroliga nije unosna kao nogometna Liga prvaka, pa da se isplati trpiti poniženja.

Nastavak rehabilitacije

Zapravo, za klub bi bilo bolje da je prije pet ili 15 godina ostao bez Eurolige. Ranije bi se počela preispitivati klupska politika, kalvarija bi prije došla i boravak u čistilištu bio bi kraći, a izlazak lakši. Nastavi li se rehabilitacija razumnim potezima, stanka bi mogla trajati samo godinu dana. Sustav je pravedan, kreće se gotovo pa od nule, pa i Zagreb i Cedevita i Cibona imaju podjednaku šansu igrati u Euroligi sljedeće godine. A Cibone iz sredine osamdesetih, onu koja se popela na krov Europe, još dugo će živjeti samo u sjećanjima.