Ovaj intervju ste zatražili zato što ću uskoro u mirovinu ili...? Naime, ne mislim da sam posebno interesantna osoba. Nisam oštetio državni proračun, nisam umočen u afere - kaže Mićo Dušanović nakon dolaska na razgovor za Studio.
Šezdesettrogodišnjeg TV komentatora sjetili smo se shvativši da već puna četiri desetljeća gostuje u našim dnevnim boravcima. Dušanović je novinarsku karijeru započeo 1974. godine kao honorarac, već sljedeće godine primljen je u stalni radni odnos. Cijeli je profesionalni vijek odradio na HTV-u premda je, kaže, više puta dobivao ponude komercijalnih televizija. Danas je na javnoj televiziji posljednji Mohikanac jedne plodne generacije komentatora, čije su perjanice poput Bože Sušeca i Slavka Cvitkovića “zaobilaznicom preko mirovine” ipak stigle do komercijalnih sportskih kanala. Dušanović ima drukčije planove.
Debi s DDR-om
- Pitaju me prijatelji: što ćeš raditi kada odeš u mirovinu? Ništa, što bih radio. Odmarat ću. Imamo lijepu malu klet u Zagorju, tamo uživam s obitelji, igram se s unučadi, zabavljam se s vrtom - objašnjava.
A kako je sve počelo i zašto je zaplovio vodama sportskog novinarstva? Čini se da nije imao puno manevarskog prostora...
- Sportsko novinarstvo bilo je prirodan izbor s obzirom na to da su mi roditelji bili novinari i sportaši. Majka Klara bila je urednica vanjske politike na Radio Zagrebu pa sam kao klinac više vremena provodio u njihovu studiju u Jurišićevoj nego doma. Osim toga bila je i prvakinja u umjetničkom klizanju. Otac Milan je deset godina bio golman hokejske reprezentacije, tri godine se bavio skokom s motkom. Osnivači su Zlatne piruete i ja se u dječačkoj dobi nisam dao s klizališta na Tuškancu sve dok mi klizaljka zamalo nije odsjekla prst. Poslije sam se preselio na tenisko igralište, bio sam talentiran igrač, brz, s finom rukom, ali ozljede su me zaustavile i zadržale u rekreativnim vodama. Tenis je ostao ljubav. Danas kada zaigramo u parovima, suparnici mi govore da sam lukavac. Draže mi je prevariti i nadmudriti protivnika nego ga razbiti.
U komentatorskoj ulozi Dušanović je debitirao prenoseći nogometnu utakmicu mladih reprezentacija Jugoslavije i DDR-a. Nogometom se, međutim, nikada nije do kraja zarazio i sretan je što se mogao profilirati u drugom smjeru.
‘Tri plus dva’
- Tijekom specijalizacije govorili su nam da je idealna formula ‘tri plus dva’. Tri glavna sporta plus dva pomoćna. Hokejom sam se bavio, tenis je moj sport, a s obzirom na to da sam često boravio na Mladosti, poznavao sam dobro odbojkaše i odbojkašice pa sam se lako snašao na tom teritoriju. Usput su došli vaterpolo i plivanje, jedno vrijeme sam radio i gimnastiku. U svim ovim sportovima istinski uživam. Hokejske utakmice u Zagrebu tijekom posljednjih pet godina svjetski su vrh kvalitete i privilegija za sportskog komentatora. Uživao sam nedavno prenoseći utakmice ženske odbojkaške reprezentacije, pa posljednjih dana plivanje. Kakva nadmetanja, kakvo taktiziranje plivača, koliko energije u bazenu! Prava poslastica za temperamentnog komentatora, a sebe uvrštavam u tu kategoriju.
S toliko sportova u “portfelju” Mićo Dušanović nije mogao pobjeći od rekorda. Kaže da je radio neke proizvoljne kalkulacije i došao do sljedećih brojki.
- Tijekom karijere odradio sam minimalno 4500 prijenosa. Jednom zgodom su na televiziji proveli istraživanje i zaključili da je nemoguće prestići tu brojku. Godišnje radim oko 130 prijenosa, ali često s takvom minutažom da se prijenos pretvori u tvorničku smjenu na radnom mjestu. Davis cup meč u Poreču trajao je osam-devet sati. U Splitu sam jednom prilikom, opet je riječ o Davis cupu, počeo komentirati u 13.30 i završio u 24 sata.
Odlike komentatora
Vještina je u takvim maratonskim prijenosima zadržati koncentraciju, još veća vještina prikovati gledatelja za ekran. Postoje li formule za uspješne prijenose?
- U tenisu treba dozirano pričati. Gledatelju ne govoriš rezultat, nego što je igrač odigrao, zašto je odigrao baš to. Pokušavaš biti kratak i jezgrovit, tada gledatelj ostaje uz ekran. Naravno da pritom puno pomaže ili odmaže kvaliteta meča. Iako gledatelja ne čujem, uvijek pokušavam razgovarati s njim, uvući ga u događaj. Na primjer, kažem: što vi mislite, je li ovaj meč gotov ili se nešto ipak da okrenuti? Dinamika momčadskih sportova je drukčija i tu je lakše zadržati gledatelja. Komentator mora imati znanje, ali ne smije biti pretenciozan. Valja spustiti letvicu, biti normalan, šaliti se i dati do znanja da je utakmica prvenstveno zabava. Doza ozbiljnosti plus doza šarma i humora. Svi su zadovoljni kada to dobro spojite.
Dušanović ove dvije doze uglavnom slaže u dobitnu kombinaciju jer su recenzije publike pozitivne.
- Glupo mi je hvaliti sebe, ali imam samo dobra iskustva s gledateljima. Ljudi me zaustavljaju, prilaze mi i hvale moje prijenose. Velika većina je pozitivna. Da je drukčije, ne znam bih li uopće mogao raditi ovaj posao. Grizlo bi me kada bih osjetio nepovjerenje publike ili kada bih shvatio da se više ne mogu zapaliti za događaj. Mogu, i te kako, što je valjda znak da sam još uvijek mlad i svjež. Pokušavam se držati one ‘dobro je biti važan, ali važno je biti dobar’.
Iz nepregledne mase utakmica i mečeva koje je tijekom karijere prenosio Dušanović izdvaja sva wimbledonska finala Gorana Ivaniševića (Agassi ‘92, Sampras ‘94. i ‘98. te napokon pobjeda protiv Raftera 2001. godine), olimpijsko zlato vaterpolista u Londonu 2012. godine, medalju ženske odbojkaške reprezentacije, Medveščakove utakmice posljednjih sezona, olimpijski finale hokejaša Kanade i Amerike u Vancouveru 2010. Manje je poznato da je Mićo Dušanović tijekom karijere kao već etabliran sportski komentator uspješno koketirao s drugim novinarskim žanrovima.
Velika napredovanja
- Dobro se sjećam jedne davne rasprave, zapravo svađe, između pokojnog Borisa Mutića i jednog televizijskog direktora koji je tvrdio da mi ‘sportaši’ ne znamo raditi ništa drugo osim sporta. U sljedećim godinama novinari sportske redakcije dokazali su da je istina upravo obratna. Sportska redakcija svima je bila izvrsna škola i odskočna daska. Oni koji su je napustili kasnije su se redovito plasirali na uredničke pozicije.
Sredinom osamdesetih godina tandem Dušanović i Sušec ponedjeljkom je vodio emisiju “Dobar dan, sport” i ubrzo avanzirao u mozaičnu popodnevnu emisiju “Dobar dan” koja se emitirala četvrtkom.
- Bio je to užasno naporan tempo, ali iz tog razdoblja pamtim puno lijepih uspomena. S tom smo emisijom četvrtkom napravili pravi ‘bum’ jer smo u goste dovodili mnoštvo različitih, relevantnih ljudi i usput osmislili niz inovativnih rubrika. Tamo smo prvi započeli udomljavati kućne ljubimce, uveli smo pregled dnevnog tiska, spasili od zaborava zagubljenu skrivenu kameru Dubravka Picka... Sjećam se da smo u programu prvi put ponovno okupili članove kvarteta 4M. Nagovorili smo Arsena Dedića da nam dođe u goste, ali za promjenu ne s pjesmama nego sa svojim slikama. Tamo smo uveli i neke vickaste najave priloga, koji su kasnije izrasli u prave skečeve i koji su širu publiku upoznali s komičarskim talentom Mladena Crnobrnje ‘Gumbeka’. Nakon njih on će snimiti one poznate reklame za bombone. Tamo smo najavljivali i kazališne predstave tako što bi nam glumci uživo pred kamerama odglumili jedan prizor, pa onda pozvali publiku riječima ‘ako želite vidjeti više, dođite večeras u...’
Šef redakcije
Tih osamdesetih je Dušanović, kaže, “više stjecajem okolnosti” postao i redatelj na gimnastičkom Svjetskom kupu u zagrebačkom Domu sportova. Inzistirao je da svaka sprava na natjecanju ima posebnu kameru te da se zapisi slijevaju u jedan signal. Stvar se pokazala uspješnom pa je televizija na isti način pratila i atletsko Europsko prvenstvo u Splitu 1990. godine. U siječnju sljedeće godine Dušanović će postati urednikom sportske redakcije, a ubrzo zatim i urednikom programa “Za slobodu”.
- Tih je godina trebalo konsolidirati televiziju i izboriti se za međunarodni tretman. Gledali su nas kao JRT, ali nakon Albertvillea i Barcelone punim je plućima zaživio HRT...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....