Zbogom, unosna estrado, odoh ja u visoku umjetnost

U pop-kulturi nema toliko odstupanja od klišeja. Zbog toga je, primjerice, moj performans sa svadbom bez mladoženje, koji sam za album ‘Zdravo, Marijo’ izvela s Goranom Bregovićem prije dvije godine, izazvao toliko zgražanja - kaže Severina Vučković i objašnjava: - To nije bilo ništa nego performans. A ja imam potrebu za nekim drugim rečenicama i zato od estrade odlazim u kazalište.

Severina Vučković danas je možda jedina autentična ženska pop-zvijezda na prostoru bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je takav status potvrdila još početkom ovog desetljeća, otprilike nakon turneje “Virujem u te”, a danas može napuniti bilo koju veću dvoranu od Skoplja do Ljubljane. Otkako je, kažimo to tako, osigurala sebi egzistenciju kao pjevačica, počela se zanimati i za tzv. visoku umjetnost. Ili se umjetnost počela zanimati za nju. Prva ju je angažirala Mani Gotovac, tad tek izabrana intendantica riječkog HNK, pa je na otvorenju sezone 2003. zaigrala glavnu ulogu u mjuziklu “Karolina Riječka”, po prerađenom tekstu Drage Gervaisa, u režiji Laryja Zappije.

Barunica Castelli

U ožujku 2007., pretkraj mandata, Mani Gotovac povjerila joj je glavnu ulogu barunice Castelli u Krležinim “Glembajevima”, u režiji Branka Brezovca. Godine 2005. zaigrala je u monodrami po vlastitu tekstu “Čekajući svoga čovika”, predstavivši se kao Mara Tončeva. Godine 2004. snimila je svoj prvi film, s redateljem Peđom Ličinom, “Gdje je nestala Slovenija?” Zatim je 2007. snimila s redateljem Markom Naberšnikom romantičnu komediju “Petelinji zajtrk” (Pijetlov doručak), a iste joj je godine bosanski redatelj Dejan Radonić dao manju ulogu u filmu “Duhovi Sarajeva”. Ove, pak, godine prikazan je dokumentarac o njoj “Kad se pretvorim u Severinu”, u režiji Darka Drinovca.

Osim u kazalištu i filmu, Severina se, kako je u uvodu rekla, već okušala i u performansu. Prošli četvrtak to je ponovila pojavivši se kao Saloma na otvorenju izložbe slikara Dimitrija Popovića.

Održali smo nekoliko seansi

- Kao Saloma osjećala sam se, na kraju, odlično. Kad mi je Dimitrije Popović predložio nastup, održali smo četiri ili pet seansi. Na kraju taj performans nisam htjela izvesti, nego sam rekla da ću se pojaviti u lijepoj, bijeloj haljini, i to je to. Kad smo se taj dan vozili u autu, nekoliko sati prije nastupa, Dimitrije mi je rekao da će mi biti žao. Shvatila sam da je u pravu, da me priječi samo moja ženska taština i zato sam se ipak okupala u krvi i nosila odrubljenu glavu - objasnila je Severina. Svoju karijeru u visokoj kulturi Severina doživljava kao svojevrsnu potvrdu vlastite iskrenosti.

- Ne gledam na sebe kao na pravog umjetnika, ja sam tu još mala. No, ako ne računam zrnce talenta i puno rada, čini mi se da sam u svom radu istinita, iskrena i strastvena - kaže i objašnjava: - Lijepo je okružiti se ljudima koji dijele sličan pogled na svijet.

Zašto izazivam otpore

Dimitrije Popović za mene je bio neizbježan, Goran Bregović bio je neizbježan, Mani Gotovac bila je neizbježna. U životu ne sretneš mnogo ljudi koji taj život čine sretnijim. I inače nastojim komunicirati s ljudima koji dijele moj pogled na svijet. A u umjetnosti je, mislim, kvaka u tome što kreativnost misli i osjećaja nastojiš disciplinirano usmjeriti prema vanjskom svijetu, u preciznoj formi, a opet bez zadrške.

To što svojim umjetničkim nastupima izaziva otpore, ne opterećuje je: - Slobodno se osjećam, premda smo mala sredina, a tu je loše isticati se. Nije dobro ako te poznaju u više od tri portuna.

Prisjeća se i svog statusa slobodne umjetnice.

- Prije dosta godina učlanila sam se u Zajednicu slobodnih umjetnika. Nakon dvije ili tri godine ukinuli su mi status jer sam zarađivala više od sto tisuća kuna godišnje. Mislim da je to u redu, ali možda i nije u redu što, dakle, takav status u nas možeš zaslužiti jedino ako si siromašan.