VELIKA ISPOVIJEST SUZANE MANČIĆ 'U šezdesetoj ću se opet gola slikati za Playboy'

Suzana Mančić, nekoć najpopularniji, najsnimaniji i najljepši ženski lik koji se smiješio iz odavno zaboravljenih crno-bijelih televizora, kojoj su odmila tepali “Loto djevojka” i “Nacionalna Suzi”, i danas, u pedeset osmoj, dakle u dobi kad su joj vrsnice odavno postale bake, a neke, bome, i prabake - anđeoske pojave, pariški elegantna, platinasto oksidirane frizure i sa skupim nakitom od uha do prstiju, upadljivo dotjerana kao da će na prijam kod engleske kraljice u Buckinghamsku palaču - gdjegod se pojavi lijepi na sebe poglede muškaračkoga svijeta. Samosvjesna zbog hollywoodskog izgleda, nije joj na umu da podlegne ženskoj pošasti i kao zmija noge skriva datum rođenja:

“Beograđanka sam, rođena 22. studenoga 1956., posljednjega dana u znamenju škorpiona. Dakle: dvostruka škorpionka”, ističe bez pretrga i uz zvonki smijeh: “A kad za nešto više od dvije godine budem ušla u klub šezdesetgodišnjaka, ponovno ću dopustiti da me obnaženu snime za Playboy.”

Može joj se. Suzanino obećanje navodi da je usporedimo s vječnotrajnim galaktičnim filmskim divama, koje su mačkasto zaustavile kazaljke na vremenskom satu i prevarile zub vremena: Joanom Collins, Sophijom Loren i Michele Pfeiffer; ili pak s onodobnim super zvijezdama Mae West, Marlene Dietrich ili Zsazsom Gabor, koje su očaravale i dvostruko mlađe macho kavalire.

Čitatelj duljega pamćenja, podsjetit će se da se prije dva desetljeća, 1994., kad je Suzana već bila dobrano zakoraknula u četrdeset osmo životno proljeće, smjelo razgolitila na naslovnici i srednjim stranicama srpskoga izdanja Playboya, koji je tada izlazio pod kapom naše izdavačke tvrtke EPH. Iako je, nedvojbeno, bila najstarija među ljepoticama koje su se odvažile da s minimumom minimuma, pa i slobodnije, glamurozno poziraju fotografima, izazvala je lom na novinskome tržištu. Mada su ga dvaput nadotiskivali, na kioscima nije ostao neprodan nijedan jedini primjerak. Snimke iz toga mjesečnika dugo su krasile kabine vozača kamiona, unutrašnjost poklopaca vojničkih drvenih kovčega, mornarske skučene spavaonice, brijačnice, policijske postaje, carinske urede i ogledala kafića u kojima se rasprijeda o nogometu i ženama:

“Istina je da su me svekoliki urednici, dok sam bila mlada i na vrhuncu slave - zahvaljujući vođenju emisija lota, kad sam pred višemilijunskim gledalištem, od Triglava do Gevgelije, izvlačila dobitne brojeve - vabili da me snime kao od majke rođenu, nisam se usudila ni u snu prihvatiti nuđene privlačne svote od kojih se zavrti u glavi. Nisam bila spremna, prije svega zbog konzervativnih šefova na televiziji i mojih još konzervativnijih roditelja, napose žestokoga oca.

FOTO: Sandra šimunović / CROPIX;

I onda sam prelomila. Dogodilo se nedugo nakon rastave od jedinoga zakonita muža Nebojše Kunića, bubnjara Sedam mladih i oca mojih kćeri, Teodore, koja je danas u dvadeset drugoj, i tri ljeta mlađe Natalije, a s kojim sam provela osam godina u bračnoj vezi. Čelnici Playboya Jovica Trajković i Duška Jovanić bili su uporni dok su me napokon nagovorili. To je bio posao od koga smo se obostrano okoristili, i magazin, ali i ja”, obrazlaže Suzana koja pokazuje i dokazuje da su za nju godine samo brojka.

“To će reći da su vas dobro nagradili...”

“Tako je. Prihvatili su, bez mnogo cjenjkanja, moje uvjete, koji nisu bili skromni.”

Povod za priču o Suzani Mančić je njen povratak na velika televizijska vrata. Ugovor joj jamči dulji ostanak na kanalu Pink, na kome odnedavna, svakoga ponedjeljka u devet navečer, vodi emisiju zvanu “Stotka”, u kojoj će, uz pomoć poznatih gostiju i gledatelja, biti izabrano sto najljepših narodnih pjesama. Kako Pink, osim u Srbiji, ima mreže još u Crnoj Gori te BiH (a sve se jače čuje da će uskoro proraditi u Hrvatskoj i Makedoniji), kao i da su njegovi programi putem satelita gledani u svim dijelovima svijeta, Suzana, koja kako kažu ovdašnjom šatrovačkom frazom: “cepa narodnjake”, opet se uspinje prema vrhu televizijske premijer lige. Otprve se zahvalila na prijedlogu da razgovaramo u najizvikanijem beogradskom restoranu, njoj osobito omiljeloj Maderi, nego je snimatelja i člankopisca pozvala na četvrti kat svoga stana u najstrožem središtu, u ulici Kneza Miloša, preko puta nebodera zvanog Beograđanka, odakle s balkona puca pogled na prostranu srpsku metropolu:

“Gurman sam i ne bih mogla odoljeti bogatoj ponudi s jelovnika. Nabacila sam nekoliko prekomjernih kilograma ispod kukova, što je lako zamijetiti, pa sam stoga na oštroj dijeti. Hranim se makaronima skuhanim samo na vodi, i to me podsjeća na obroke osuđenih na smrt”, našalila se i dodala da je to njena borba s taštinom: “Dok sam, prije četiri-pet godina, radila na izvlačenju brojeva za Bingo, a i u emisiji ‘Srce nas je otkucalo’, ljutila sam se stoga što su me loše snimali: debelu, masnu i nakaznu, baš tako sam sebe doživljavala gledajući se užasnuto na snimkama. Kako sam više od 40 godina na estradi, televiziji i filmu, a od lani i u krugu pisaca knjiga, uzela sam pravo da bez popuštanja najstrože sudim o svome izgledu.”

FOTO: Dražen Aleksić / CROPIX;

Suzana je jedinica u majke Vere podrijetlom iz Valjeva, naočite žene od koje je, veli, naslijedila kulturu govora i pravilnoga izgovora; i oca Aleksandra Mančića iz Pirota, istaknutoga novinara najstarijega balkanskog dnevnika Politike, koji je izgradio ime pišući o gospodarstvu, a osjetio se počašćenim kad su ga 50-ihodabrali da na brodu Galeb prati predsjednika Tita za njegove prve povijesne posjete Velikoj Britaniji:

“Tata je počeo u Borbi, ali ga je Politika pridobila time što mu je za prijelaz dala stan na ondašnjem trgu Marksa i Engelsa, u kome sam živjela od bebinjih dana do studiranja prava i rastave roditelja.”

“O čemu ste maštali kao djevojčica?”

“Najprije sam snatrila da postanem balerina. Bila sam među boljim plesačicama u srednjoj baletnoj školi Lujo Davičo, ali se prijelomni trenutak dogodio kad je došao pedagog iz Rusije koji je procijenio da sam previše krupna i uputio me da se latim košarke. Htjela - ne htjela, morala sam obrnuti kabanicu pa sam se, kao učenica trećega razreda gimnazije, i k tome odlična, u sedamnaestoj, pridružila i propjevala u vokalno instrumentalnome sastavu Trag. Brzo smo koncertirali u Domu omladine, gostovali po gradovima i selima, gdjekad zajedno s pjesnicima Miroslavom Antićem i Dobricom Erićem. Već tada su pisali o meni u novinama, a onda su članci bili uljudniji, ali bila sam i zaštićena autoritetom oca, uglednoga novinara. Istodobno s ambicijom da se iskažem kao netko u zabavnoj glazbi, kao poklonica moga ondašnjega uzora, obožavanoga šoumena Đorđa Marjanovića, u meni je grunula i želja da diplomiram na pravu i postanem odvjetnica. Prijatelj naše kuće bio je beogradski odvjetnik na glasu Sima Stevin, sjajna osoba, kojega je kancelarija odisala finim stilom. Ali nakon što sam propjevala na Festivalu mladih u Subotici 1976. i osvojila drugo mjesto, i pošto je potom skladatelj Sanja Ilić za me uglazbio šlager ‘Ogledalce, ogledalce’, uslijedile su turneje, TV emisije, tako da mi se studiranje oteglo. Badava sam vukla knjige u vjeri da ću u predasima učiti u hotelima. Izgubila sam radne navike, i do diplome je, povuci - potegni, prošlo deset dugih godina.”

Romansa koja se razbuktala bacila je u vodu Suzanine planove o estradnoj karijeri. Do uha se zatreskala u Bosanca, jednoga od direktora sarajevske tvrtke Energoinvest. I kad su joj dilbera odredili da dulje poslovno proboravi u Bagdadu i zatim u Kuvajtu, Julija je, ne razmišljajući puno, istih stopa krenula za voljenim Romeom. Kad ih je bog ljubavi prestao ciljati strijelama natopljenim ljubavnim napitcima, podvukli su crtu i nakon godine dana se razišli. Kano što običavaju reći potrošeni ljubavnici: bez suza, buke i skandala.

FOTO: Boris Kovačev / CROPIX;

Po povratku u Beograd dogodio se sudbinski slučaj koji joj je stubokom izmijenio život. U potrazi za kakvom - takvom zaradom - a sve u želji da se skine roditeljima s vrata i, nakon raskošnoga življenja na Bliskome istoku, ne ovisi o studentskom džeparcu - natrapala je na školske prijatelje, Zorana i Borisa. Pohvalili su se da su namješteni u EPP-u Televizije Beograd, onda jedine u Srbiji: “I tek što sam kanila zaustiti: imaju li neki poslić za me, predusreli su me. Rekli su, da sam ugodne vanjštine, pa će me zato upoznati s producentom.

Taj je pripremao petminutnu emisiju Loto koja će ići jednom tjedno. Spojili su me s njime, a on mi je, ni pet, ni šest, kazao da ću izvlačiti kuglice iz bubnja, pri čemu moram biti dobro odjevena i počešljana, i samo se smiješiti. Pitala sam ga: zašto ne bih smjela ništa progovoriti, a producent mi je odgovorio da je bubanj pretjerano bučan, i ne mogu ga nadvikati. Prvi put sam postupila po njegovoj uputi i nasmijano pokazivala brojeve, ali sam se u sljedećoj emisiji, na svoju ruku, odmakla od bubnja i ženski se raspričala. Lavina je naglo prokuljala, preko noći sam postala zvijezda, posvuda prepoznatljiva.”

“Kako ste doživjeli takav zaokret?”

“Nije bilo dana, a da o meni nije izašlo na desetke intervjua i članaka. Pretvorila sam se u lik s naslovnih stranica, novinari su me uzdigli malone u božanstvo, da su mi se prijatelji i znanci čudili kako mi tolika buka i halabuka nije udarila u glavu i izmijenila me. No pouzdano znam da se nisam umislila i podigla nos. Naprotiv strpljivo sam potpisivala autograme i dijelila reklamne snimke, nisam glumila užurbanost nego sam ljubazno pričala s nepoznatima. Najčešće bi me pitali koji će brojevi biti izvučeni, a nevjerni Tome se sumnjičavo raspitivali je li loto namještena igra? Gdjegod se pojavila, u restoranu, kazalištu, kinu, izložbi, koncertu, trgovini, bilo gdje, nastala bi pometnja. Priznajem da mi je popularnost jako prijala. Žalila sam našega jadnog listonošu koji je danomice u stan u Zemunu - u kome sam, nakon rastave roditelja, stanovala s majkom - donosio vreće pisama obožavatelja iz cijele Jugoslavije. Nisam podlegla kvarnoj slavi, nego sam, nesvjesna svoga izgleda, sebi ispotiha predbacivala da sam debela, da mi je nos prevelik, a profil ružan. Često sam pjevala i družila se s djevojkama koje su se prethodno okitile naslovima miss Jugoslavije, Biljanom Ristić, Zlatom Petković i Daliborkom Stojšić. I kad ih spominjem, mnogi su i dandanas uvjereni da sam i ja sudjelovala u nekome od natjecanja za ljepotice, iako se nikada nisam prijavila”, kaže Suzana i diskretno pripomene kako su joj se, u vrijeme loto ludila, dogodile dvije vatrene sentimentalne veze sa zagrebačkim TV djelatnicima. Budući da sam poznavao srećkoviće kojima je slomila srce, zamolila me da im ne objelodanim imena iz poštovanja prema njihovim supružnicama i potomcima. Jedan od tih N.N.- ova bio je pokojni vrsni reporter, a drugi sposobni producent.

Da joj se, poslije zagrebačkih mužjaka, dogodi vjenčanje, ali bez sretnoga završetka. Za Nebojšu Kunića se udala netom prije raskola Jugoslavije. Postala mu je treća supruga. Uz natuknicu kako je njen bivši promašeni životni saputnik odavno i u četvrtome braku, Suzana kaže da su desetak godina zajednički surađivali putujući po turnejama, a da se među njima nije naslućivalo ništa dublje:

“Onda smo se pogledali i otkrili u očima onaj fatalni žar. Uzgred ću vam otkriti, da sam i s Nebojšom bila tijesno povezana sa Zagrebom. Njegova sestra Branka udata je za Branka Požgaja, i oboje su svirali u Zagrebačkoj filharmoniji tako da smo za naših gostovanja odsjedali kod njih”, pripovjeda Suzana Mančić i dodaje kako su u Beogradu 1992. dobili prvo dijete, Katarinu.

Da se nakon toga u ratno nevrijeme sklone iz Srbije i presele najprije na Cipar, u Limasol, i zatim u Moskvu. Njen suprug se zbog krize na estradi, ostavio bubnjanja u Sedmorici mladih da se prihvati zastupanja beogradske tvrtke. Kao što je rečeno, Suzana je napisala dva knjiška autobiografska bestsellera: “Neukrotivo srce” i “Kao da sam sanjala”.

Napisala je da je u Argentini doživjela kratku ljubav s taksistom, a i da je, kad joj se brak zanjihao, postala preljubnica u Limasolu s odvjetnikom srpskih korjena, Stojanom. Mužu to nije priznala pa da spasi brak rodila mu je i drugu kćerku. Nije pomoglo. Suzana izdvaja i kako se na početku braka platonski zaljubila u glumca Radu Šerbedžiju i svećenika Radovana Bigovića; da je nju i muža svojedobno prevozio malim zrakoplovom Australac iz Srbije, turistički pilot Daniel Snowden koji će se tijekom rata preobratiti u ratnoga zločinca kapetana Dragana. Otkriva kako je stupila u vezu s grčkim poduzetnikom Simeonom Ocomokosom, s kojim skladno živi četrnaesto ljeto i koji zbog nje stalno putuje iz Atene u Beograd.

O Suzani je vrijedno istaknuti kako je igrala u dva filma: “Žikina dinastija” i “Ćao, inspektore”; da je prije sadašnje Stotke osvojila TV gledatelje kao Svetlana u seriji Radoša Bajića “Selo gori, da izašla od srama iz kuće kad joj je, pod neobjašnjivim okolnostima, netko otuđio video u kome se vidi kako vodi ljubav s mužem; da je vrsna kuharica, dok od izjava koje je izgovorila napose ističe da je: “Erotika začin života”.