TEREZA 'Tito je obožavao moj glas, ali i danas moram opovrgavati da sam mu sjedila u krilu'

Nalaktila bih se na prozor skromnog pariškog hotela de l’Etoile (Zvijezda) u kojem sam prvo vrijeme živjela, razmišljajući: “Nije to ono što sam mislila. Ovo je grozno. Neću to moći podnijeti.” A onda bi mi onaj prkosni glas iznutra rekao: “Ako ćeš se vratiti doma i nećeš ništa napraviti, služit ćeš kao ruglo svima. A samoj sebi najviše. Šuti i nastavi.”

Tako je izgledao inozemni početak Tereze Kesovije, žene koja je četiri puta nastupila u Olympiji, hramu francuske glazbe, ni ne sanjajući tada da će joj tako nešto poći za rukom, kao ni da će je 40-ak godina poslije francuski predsjednik Jacques Chirac proglasiti Vitezom kulture. Da je odustala, vjerojatno danas ne bi iza sebe imala 40-ak snimljenih albuma, jer više je ploča, koliko god to neobično zvučalo, izdala u inozemstvu nego doma.

U Pariz je stigla sredinom 60-ih, jer se njezina dobra prijateljica Gabi Novak, koju je francuska producentica prvotno odabrala, odbila ošišati i obojati svoju plavu dugu kosu, smršavjeti deset kilograma i promijeniti svoje ime. Samo im je odbrusila - “A sad vi mene slušajte, ja idem doma”. I šansu je dobila Tereza Kesovija. Gabi Novak i danas hvali Terezinu hrabrost i energiju. A Tereza Gabinu iskrenost i izravnost. Prijateljice su otkako su stupile na scenu, a to je u Kesovijinu slučaju duge 54 godine.

Pariški dani

Dubrovačko-konavoski dišpet nije joj tada dao da odustane, povela je sa sobom i tada trogodišnjeg sina Alana kojeg je čuvala njezina rođakinja Marija, odmilja Mimica.

- Preko dana škola francuskog jezika Berlitz, a navečer po dva nastupa u pariškim cabaretima kako bih mogla platiti hotelsku sobu u kojoj sam kratko vrijeme boravila, prije nego što sam uspjela iznajmiti stan. Vraćala bih se u tri sata ujutro, a Alan bolestan, ima temperaturu, kašlje, i šta ću, odem tražiti apoteku. Nije bilo lako. No nagrada za sav taj trud i muku bila je divna - zaključuje.

Ni danas u 76. godini ne posustaje. 25. svibnja čeka je koncert “Moja priča” u zagrebačkom Vatroslavu Lisinskom, na jesen novi album u suradnji s Mayom Saar, Branimirom Mihaljevićem i Antom Gelom, a u lipnju bi se na policama trebala nakon četiri godine rada naći i njezina romansirana autobiografija “To sam ja”, nazvana prema pjesmi Arsena Dedića koji je te stihove posvetio njoj, prijateljici s kojom dijeli glazbene početke. Ima gotovo 600 stranica. Da se ranije nije našla u knjižarama, objašnjava, spriječilo ju je prvo puknuće tetive desne ruke, a potom i operacija koljena.

Ljuti je nepravda

- Život svakog od nas troši, posebno kada imate temperament poput mog. Međutim, taj temperamet i taj optimizam pokreću me kada je najpotrebnije. Kao da mi zvižduk kaže da vlak treba krenuti - onda - mičite se svi od mene, jer krećem... - objašnjava dok razgovaramo u njezinu zagrebačkom domu smještenom u podsljemenskoj zoni. Usputno pričamo o tome koliko je ljuti nepravda, ljudska nesolidarnost, rastužuje opća situacija zbog koje joj suze krenu na oči, koliko je puta u život stradala jer je bila spontano preiskrena ili previše emotivna. Uz smijeh će ispričati i da se s tržnice uvijek vraća s previše voća i povrća. Ne bi htjela, kaže, da se neka od kumica uvrijedi jer nije kupila kod nje, pa uzme i ono što joj ne treba.

Malo sreće

O nekim temama, poput bolesti koje su je pratile (nekoliko puta je operirala glasnice, preboljela je karcinom bubrega...) ne voli govoriti, ali jednako tako od nje ćete morati izvlačiti i priču kako je upoznala Charlieja Chaplina u Ženevi ili kako je baš nju Grace Kelly, tada već princeza od Monaca, odabrala da predstavlja Kneževinu na izboru za pjesmu Eurovizije 1966., iako je njezin suprug Rainier III. htio prekrasnu plavušu Isabelle koja je tada bila daleko poznatija od Tereze. Kesoviji je ta čast donijela “poklon” od nula bodova, podijelivši s predstavnikom Italije Domenicom Modugnom posljednje mjesto. No Tereza uz smijeh zaključuje: “Kad završiš na posljednjem mjestu s takvim velikanom, jednom od najvećih talijanskih zvijezda svih vremena, kompozitorom hita ‘Volare’, onda si zapravo ponosan”.

- Morala sam se puno truditi u životu, ali moram priznati da sam imala i dozu sreće. Ne u puno navrata, ali dovoljno... - govori. Mnogo truda joj je bilo, kaže, potrebno i da počne pisati autobiografiju.

- Pisala bih i brisala, ali htjela sam da me moja obitelj, sin Alan, snaha Ljiljana, unuka Mila, moji prijatelji i publika, upoznaju u jednom svjetlu u kojem me nisu znali. Dok je moj dragi pape Antun bio živ, ispitivala sam ga o mojoj mami Jani koja je nakon što me donijela na ovaj svijet, odmah s njega otišla. I sve koji su je poznavali. Pričali su mi što su znali o njoj i ja sam kroz sve te godine bilježila. Ostavila sam te bilješke negdje sa strane. Moja je velika sreća što sam bježeći pred ratom iz kuće u Konavlima pokupila ono što sam smatrala najvrednijim. Iako je bilo dosta vrijednih stvari za kojima ću žaliti dovijeka. A najvrednije su mi bile papine gusle koje je sam izradio. Izgorjele su. Ali pokupila sam sve fotografije, jedan čudan albumčić s tekstovima i fotografijama. I taj rukopis, koji mi je sada poslužio. Bilo mi je važno uzeti sve to, važnije od života. I tako sam to nosila sa sobom te četiri godine progonstva po Istri, slagala na svakoj adresi svaku od tih fotografija i pokušavala nekako vratiti vrijeme - govori. Prisjećanje na dane progonstva devedesetih neizbježno je vraća na temu zbog koje je i dalje prozivaju, prošlogodišnjeg nastupa u Beogradu, gradu u kojem je tada rekla da nikada više neće nastupiti.

Oduvijek je pjevala

- U meni nikada nije bilo mržnje. Kada sam rekla ‘nikada’, tko to ne bi rekao u trenutku kada se nađete na zagrištog svog doma? Ni kriva ni dužna. Tko to tada ne bi rekao? Rekla sam to i ne poričem, ali u meni nikad nije bilo mržnje. I taj nedostak mržnje meni je dopustio da oprostim, ali mi je ipak trebalo 25 godina da ponovno odem u Beograd. Bila je to preteška odluka, ali rekla sam samoj sebi da ne mogu više ovako živjeti i da se život mora nastaviti. - kaže.

Rodila se 3. listopada 1938. u Dubrovniku. Nakon prerane smrti njezine majke, otac Antun, inače vodoinstalater, oženio je udovicu Jelu, koja je Terezi i njezinu starijem bratu Peri bila poput prave majke. Iako su bili siromašni, djetinjstvo im je bilo sretno. A mala Tere, kako su je zvali, pjevala je otkako zna za sebe. Najdraža pjesma joj je bila “Marijo svibnja kraljice”.

Obišla svijet

- Moj pape je jako lijepo pjevao i svakog Badnjaka bi skinuo gusle s čavla i meni i bratu svirao i pjevao na radost svih u kući. Nakon što je moj voljeni brat poginuo 1974. u prometnoj nesreći, a bilo mu je samo 39 godina, pape više nikad nije zapjevao - govori dok joj se pune oči suzama.

- Da nije bilo mog brata Pera, roditelji me nikada ne bi pustili u Zagreb. To je bilo tako daleko, a ja žensko dijete. No bilo je svima jasno da je moj put određen, za mene nije bilo ničeg važnijeg od glazbe - kaže. Još kao maturantica srednje glazbene škole u Dubrovniku na Odsjeku za flautu osvojila je Grand Prix na natjecanju mladih glazbenika u Ljubljani 1958. U Zagrebu je upisala Glazbenu akademiju, a nakon diplome počinje nastupati i kao pjevačica. Prvi veliki nastup bio joj je 1961. na zagrebačkom Varijeteu, a već godinu poslije nastupila je na festivalu Pjesma za Europu u St. Vincentu.

U bivšoj Jugoslaviji već je u te prve četiri godine izgradila karijeru, kada je odlučila okušati sreću u Francuskoj. Nastupala je s poznatim zvijezdama poput Sergea Lama, Tina Rossija, Gilbeta Becauda, Juliette Greco... teško ih je sve pobrojati. Pjevala je u Iranu, Libanonu, Meksiku, Brazilu, obišla je pjevajući gotovo cijeli svijet.

Arija za Tita

Tito je obožavao njezin glas, a i danas mora opovrgavati da mu je sjedila u krilu.

- Tito je jako volio moje pjesme, a jednom je tražio i da mu pjevam ariju iz ‘Nabucca’. Stane Dolanc na to je prpošno zaplesao sa svojom suprugom, pa mu je Tito rekao ‘pa kako te nije sram na tu muziku plesati, pa to se sluša’ - smijući se prepričala je Tereza. O svojim ljubavima, kao i brakovima, a imala ih je dva - prvi s Mirom Ungarom, drugi s Ronaldom Lopatnyjem - ne da joj se više pretjerano govoriti, iako tu temu ni ne izbjegava.

- S Mirom, Alanovim ocem, u dobrim sam odnosima, a s Ronijem u nikakvim, po njegovoj želji. U svom životu nisam imala toliko muškaraca koliko ljudi misle. Ali ono što sam imala bilo je vrijedno. No brak može biti i opterećenje, ako se odlučite da vam traje morate imati ravnotežu. Ne može jedan stršati, biti gore, a drugi ne biti na istoj razini. Uloga te ‘stršeće’ nije mi bila najmilija. Žena je stvorena da ima zaštitnika u muškarcu, da se može osloniti na njegovo rame. Ne mogu reći da se ja baš nikada nisam mogla osloniti na to rame, no neću sad o tome. Istina je - nije lako uspješnim ženama. No uspona i padova uvijek ima u životu. I uvijek dođe novi dan. Kada ne bi bilo zime, snijega, kako bi onda znali da postoji sunce? Ne sastoji se život samo od proljeća...