SJEĆANJE NA VELIKO PRIJATELJSTVO ‘Kemo i ja prerušili smo se u duhove i plašili goste hotela’

Kemo i ja prijatelji smo postali 1972. godine. Upoznali smo se u sarajevskom Domu omladine na Skenderiji, gdje su tih sedamdesetih valjda svi pripadnici sarajevske čuvene pop-rock škole imali probe za svoje nastupe.

Tamo je bio i Kemo, već velika zvijezda, ali i mi klinci, dvadesetogodišnjaci, koji smo u grupi Cod na stranicama ondašnjeg magazina Džuboks bili predstavljeni kao mladi i perspektivni sastav, a članak o nama izašao je u rubrici koja se zvala “Na mladima svijet ostaje”. Kemi se dopalo kako mi sviramo, naročito su mu se sviđale naše obrade kompozicija Ikea i Tine Turner, pa nas je odlučio angažirati da skupa s njim i novom, mladom zvijezdom u nastanku, koja se odazivala na ime Zdravko Čolić, 1973. godine krenemo na čuvenu jugoslavensku turneju nazvanu “Gori vatra”, prema pjesmi koju je skladao Kemo, a pjevao Čola - priča Ivica Propadalo, glazbenik, slikar, scenograf i dizajner.

- Uoči te turneje stalno smo bili na probama kako bismo se što bolje uvježbali. Sve dok Kemo jednoga dana nije shvatio da mu se proba preklapa s utakmicom koju bi baš volio pogledati. Pa je odlučio odgoditi probu i o tome me obavijestiti telefonom. Moje prezime od prve je zapamtio, baš mu se onako dopalo, pa je lijepo otvorio telefonski imenik i odlučio me nazvati. Nije pritom pomislio da bi bilo čudno da ja, klinac iz Livna, u Sarajevu imam telefon koji glasi na moje ime i prezime.

Ne, on je u imeniku našao Ivicu Propadala, dobio ga na telefon i rekao mu: ‘Slušaj, mali, ova proba koja ide danas, daj da je odgodimo zbog utakmice. A možemo, ako hoćeš, probati i prije utakmice’. Čovjek s druge strane linije zbunjeno je pitao o kakvoj se probi radi, a Kemo mu je rekao da ga prestane zezati. Onda je čovjek (kasnije se ispostavilo da je taj Ivica Propadalo bio bivši punac Željka Bebeka), pitao s kim priča, a Kemica mu je rekao: ‘Šta, s kim pričaš? To sam ja, Kemal Monteno! Možeš li doći ranije na probu?’. Na to je Ivica Propadalo, fin čovjek kako samo mi Ivice Propadala to možemo biti, rekao: ‘Kemale, ali ja sam ti star čovjek, bio sam vojno lice, svašta sam probao u životu. Što bih ja to trebao više probavati?’- prisjeća se ‘pravi’ Propadalo, koji je ljeto i jesen 1973. godine proveo na turneji s Kemalom Montenom i Zdravkom Čolićem.

- U jedan Mercedes ugurali smo se Kemo, Čola, Vedad Hadžiavdić, Jadranka Stojaković i ja i krenuli pjevati od Vardara do Triglava. Tijekom ljeta uglavnom smo nastupali na Jadranu, a s početkom jeseni prebacili smo se na kontinent. Osim po prepunim koncertima i odličnim provodima, tu ću turneju pamtiti i po tome što smo se puno smijali i šalili, a Kemo je bio predvodnik zabave.

Naročito ga je, recimo, zabavljalo to što je nas, prateće glazbenike, Čola natjerao da nastupamo u nekim zlatnim tunikama, koje su bile smiješne svima osim Čoli. Jedini je Kemo na toj turneji bio ‘normalno’ odjeven, ali on je uvijek, otkako ga znam, iz poštovanja prema publici nastupao u odijelu. Sad sam se sjetio kako smo, vozeći se u tom našem Mercedesu, prvi put čuli i našeg današnjeg prijatelja Olivera Dragojevića kako pjeva i prosudili da taj neće dugo ostati na sceni - smije se Propadalo, koji priznaje da su tijekom te turneje umalo svi završili u zatvoru.

Galerija: Kemal Monteno tijekom bogate karijere surađivao je s brojnim kolegama umjetnicima koji su mu se divili

- E, da. To se dogodilo u nekoj Banji u Srbiji. Nakon održanog koncerta smjestili su nas u hotel u sklopu tog zdravstvenog kompleksa, a nama je bilo dosadno, pa smo na sebe navukli čaršave i spustili se u vrt kako bismo kao duhovi plašili ostale goste.

Bili smo toliko uvjerljivi da su s recepcije pozvali miliciju kojoj su rekli da Banju opsjedaju aveti - priča glazbenik koji kaže da ne može reći koliko su koncerata od 1973. do 1977. kada se Propadalo preselio u Zagreb, on i Kemal Monteno zajedno održali.

- Puno smo svirali skupa. Jedanput smo čak umalo skupa i propali u zemlju. Za to je ‘kriv’ Kemo, koji je tijekom svakog nastupa nogom udarao ritam. Toliko se unio u to udaranje da je nogom odvalio pod pozornice i do koljena upao u rupu, a i mi za njim - govori Propadalo i dodaje kako je Kemal Monteno itekako pamtio te anegdote.

- Zadnji put zajedno smo svirali u rujnu 2014., na jednom zatvorenom partyju u Rovinju. Kemo se, priznao nam je naknadno, sjetio kako je prije 40-ak godina skoro propao tijekom koncerta, pa je na probi kazao kako on ne može svirati ako mu mi nogama i rukama ne udaramo ritam. Pa smo mi počeli mahati rukama i udarati nogama, a on se, kao, koncentrirano i zamišljeno šetao i išetao iz prostorije.

Pustio nas je dobrih deset minuta da kao budale mašemo i topćemo nogama, kad smo ga čuli kako se valja se od smijeha! A onda smo se i mi počeli smijati.

Uvijek je tako bilo s Kemom, nasmijano. Koliko je god bio velik skladatelj i velik pjevač, stvarno nikad nije bio neka umišljena zvijezda. Kemo je uvijek bio i ostao raja. Kada smo ga upitali smijemo li na posljednjem albumu “Teške industrije” koji se zove “Bili smo raja” obraditi dvije njegove pjesme, “Jedina” i “Nije htjela”, on je samo rekao: ‘Ma, uzmi, bolan. Tko ti brani?’ - priča Propadalo koji je ponosan što je zajedno s Montenom i Teškom industrijom za duet “Majske kiše” (koji je ujedno i jedan od posljednjih dueta što ih je legendarni sarajevski kantautor snimio), prije dvije godine osvojio prvu nagradu na Međunarodnom festivalu u Herceg Novom.

- Kemo je tada već odlazio na dijalize, ali on je to sportski podnosio. Ništa se on nije žalio, bio je uvijek onaj stari, prepun smijeha i šala. Posljednji put vidjeli smo se prije tri mjeseca kada smo ga Vedad i ja posjetili u bolnici na Rebru. Došli smo tamo smrtno ozbiljni, jer čovjek je, mislili smo, slab i nemoćan pošto se oporavlja od operacije transplantacije bubrega, a izašli smo nasmijani i to tako da nas je još neko vrijeme trbuh bolio od smijeha. Zadnji put s Kemalom sam se čuo... Znaš, uopće ne vjerujem da je to bilo zadnji put, nekako sve mislim da je ovo neka neslana šala... Dobro, da nastavim, nazvao me dan prije Stare godine. Pitao me gdje sviramo, a kada sam mu rekao da idemo u Livno, kazao mi je kako mu je krivo što ne ide s nama. Dogovorili smo se da ćemo se naći kad on izađe iz bolnice, da malo sjednemo, nešto pojedemo, popijemo. I sad... Nema više. Kraj. Iako mi je u to stvarno teško povjerovati. Nekako sve očekujem da će se Kemo za koju minutu pojaviti iza ugla sav nasmijan i reći: ‘E, priznaj, jesam vas ovaj put sve zeznuo!’ - kaže Ivica Propadalo.