Moj najbolji frend Kiki (he is not gay and he doesn’t like to play with balls) pozvao me u Berlin na rekuperaciju slomljenog srca. I on je trenutno u sličnom stanju, u fazi odvikavanja od svoje bivše. I on je mrtav. O čemu sad neću razmišljati jer to pojačava moju osobnu tragediju s obzirom na to da je prije prekida imao kojih 30 kg viška. Uglavnom, sjela sam na prvi avion (hvala Lufthansi na povoljnijim direktnim letovima) i evo me sad na Kudammu, utrnula od hladnoće, robotskim hodom šećem s Kikijem pod ruku i uživam u okićenim izlozima dućana poznatih svjetskih brandova u koje ne znam kada ću ponovno ući. Ovako počinje ulomak nove knjige Nives Celzijus 'Gola istina 2', a Slobodna Dalmacija objavila je i ostatak:
Novca nemam, razgledavanje stvari koje si ne mogu priuštiti ne zanima me. Uskoro će nas pokupiti moja berlinska ekipica pa idemo negdje na večeru, a potom u Felix. Imam sreće jer znam prave ljude u Berlinu koji upadaju na prava mjesta i uvijek su u tijeku kad su top partyji u pitanju. Felix inače nije moj top odabir klubova u Berlinu, ali večeras je navodno super večer. Osjećam se super. Zaboravljam sve probleme. Zaboravljam uskoro bivšeg muža, zaboravljam da sam ikad bila udana.
Toliko sam pijana, bolje mi je da šutim
Već poslije večere bila sam poprilično drunky. Ni ogromne količine raznovrsne hrane, od predjela do deserta, nisu mi pomogle u zadržavanju tijela u makar pripitu stanju. I Kiki je poprilično popio te je odlučio završiti tu večer dostojanstveno pokupivši se na vrijeme kući. Dostojanstvo nije nešto što bi me u ovom trenutku zanimalo, pa sam, lagano teturajući, nastavila put prema krajnjem cilju, Felixu. Uostalom, još malo sreće nikako mi nije naodmet. Kao i obično, čekao nas je separe i potoci Moëta.
Primijetila sam neke poznate mi face kako lunjaju po klubu u potrazi za uzbuđenjem, poput one plave sisate starlete s glasom muškarca (navodno nije muškarac) te još neke televizijske likove koje ne znam kamo smjestiti. U separeu s lijeve strane prepoznala sam nogometaše Herthe, ali oni su uvijek tu pa ih nije teško fulati. Taman su pustili Britney i njezin Work out bitch, i već sam se lagano ljuljuškala u mjestu pripremajući se za kratkominutni show u kojem su svi pogledi upereni u mene, kad me spriječio odnekud poznat glas i tečan hrvatski:
“Odakle ti ovdje?”
Okrenula sam se nadesno. Za separeom sjedila je nekolicina muškaraca, dvije prosječne plavuše u ultrakratkim minjacima i on, onako visok, snažan, zaraznog osmijeha, skupo odjeven, nemarno zavaljen u naslon separea.
Napomena: on nije On jer opis visok, snažan, nikako se ne uklapa u njegove fizičke karakteristike.
“Misliš, odakle ti ovdje?” upitala sam iznenađeno.
“Eto, odlučio sam slobodan dan provesti u metropoli.”
“Aha”, odgovaram i pokušavam se dosjetiti nekog pitanja. Ne znam što da pričam s njim. A i toliko sam pijana da je puno pametnije da šutim.
“Što piješ?” pita.
“Pa pijem, hvala”, pokazujem na punu čašu, a on već lagano odmahuje rukom i zove konobara.
“Je li to Moët ili što je to?”
“Da, ali ne...”
Prekida me u pola rečenice i naručuje flašu.
Ostatak večeri pričali smo o uobičajenim temama: Zagreb, familija, posao. U jednom trenutku moja ekipica s kojom sam došla netragom je nestala i ostala sam sama s njegovim društvom.
“Trebala bih kući“, konstatirala sam primjećujući uskoro praznu čašu.
“OK. Ajde, idemo. Ispratit ću te do kuće da te netko ne ukrade.”
“Ma zaista nije potrebno“, odgovaram zahvalno, ustajem, popikavam se na vlastitu nogu i demantiram samu sebe.
Smije se. I hvata me ispod ruke, snažno, pridržavajući me skoro cijelom težinom.
U taksiju nakratko dolazim k sebi, pri upitu o mojoj adresi.
”Na Kudammu”, vičem taksistu, “ali ne znam adresu. Zaboravila sam. Moram nazvati Kikija.” Black out… Nemam pojma jesam li nazvala Kikija pa se nije javio ili ga uopće nisam uspjela nazvati. Osjetila sam svoje naizgled obamrlo tijelo u njegovim rukama. Čujem njegov glas, govori na njemačkom: “Nije mrtva, kunem se.” Otvaram oči i primjećujem recepcionara kako se smije i uzvraća nešto što nisam razumjela.
U sobi smo. Nježno me položio na krevet. Skida mi cipele i kaput.
“OK. Možda je bolje da ti ne skidam haljinu.”
“Whatever”, promrmljam. I okrećem se na bok. Osjećam kako mi se plastične ljuskice s haljine bolno zabijaju u kožu. Zadnji atom snage ulažem u ustajanje i skidanje haljine i bacam se natrag u krevet. On je u kupaonici.
Pjevuši pod tušem neku domaću pjesmu, meni nepoznatu. Gubim se u virovima svijesti i utapam u jastuku. Ne znam koliko je vremena prošlo. U glavi mi odzvanja njegov glas.
“Možeš li se, molim te, pomaknuti na svoju stranu kreveta?” čujem, razumijem, ali tijelo mi ne reagira.
Osjetila sam njegov stisak
Čujem škripanje kreveta. Zauzima ono malo ostavljenog prostora. Meškolji se. Potpuno sam svjesna zbivanja i želim se pomaknuti kako bih mu napravila dovoljno prostora u njegovu krevetu, ali tijelo mi odbija poslušnost. Osjećam toplinu njegova tijela na guzovima. Tako je vruć. Mora da se tušira vrelom vodom. Ja sam još ledena od berlinske zime. Čujem ga kako diše. Želim mu zahvaliti, ali čini se da se i glas solidarizirao s tijelom.
Pokušavam zaspati, ali toplina njegova tijela drži me budnom. Ne znam kako i zašto, moja se ruka potpuno nekontrolirano pomiče i smješta u njegovu dlanu. Osjećam njegovu zbunjenost. Dlan mu je širom otvoren kao da se preispituje. Da nisam toliko pijana, vjerojatno bih umirala od srama. Otvoreno sam mu ponudila svoju ruku na dlanu, a on mi uzvraća otvorenim dlanom?! Ne znam koliko je vremena prošlo i već sam skupljala snagu da maknem ruku kad sam osjetila njegov stisak. Okrenula sam glavu.
Promatrao me širom otvorenih očiju. Gledali smo se nekoliko sekundi, ne trepnuvši. Njegovi prsti isprepleli su se s mojima i snažno me držali kao da žele biti sigurni da neću odustati, da neću pobjeći. Ostali dijelovi tijela bili su posve mirni. Gotovo da nismo disali. Počela sam nervozno grickati donju usnu kao i uvijek kad mi se ljubi i na tren sklopila oči. (Nives Celzijus)