POČEO MOTOVUN FILM FESTIVAL Nekoliko jednostavnih pravila za preživljavanje najboljeg festivala

Neke stvari u životu ne treba propustiti. Dobre ili loše, svejedno, treba ih isprobati. Sjedimo u kafiću na ulasku u Motovun, neki nepoznati čovjek nam je sjeo za stol i trabunja o značenju švedskih TV drama, jedan spava na klupi pokraj nas, treći povraća u obližnje grmlje. Zaliveni smo znojem, jeftinim gemištom, premoreni i ubijeni. Je li ovo najgora noć naših života? Filmove smo krenuli gledati još rano ujutro, vjerojatno oko deset, malo smo jeli, puno pili, završili u jednoj birtiji, pa u drugoj, pa na prvom tulumu, pa na drugom tulumu, pa na afterpartyju prvog i afteru drugog i sad sjedimo ispod grada u najgoroj zalogajnici na svijetu i jedemo sendviče.

Klinac u Motovunu

Grozno iskustvo u svakom slučaju. Osim u ovom. Jer, nad Motovunom sviće zora, a mi gledamo prema istoku. Malo se trenutaka u životu može mjeriti s tim. Nisu važni ni pijanci koji baljezgaju, ni oni koji povraćaju, ni činjenica da će ti eksplodirati glava od kombinacije mamurluka i neispavanosti. Važan je samo taj izlazak sunca i činjenica da si na najljepšem filmskom festivalu ikada.

S Motovun Film Festivalom sam počeo davno, ne sjećam se zapravo više ni koje je to godine bilo. Znam da sam propustio prva dva-tri, ne svojom voljom. Ubacio sam se u Motovunsku filmsku školu, radionicu koju su prilijepili na početak festivala, u početku eksperiment, ali meni apsolutno genijalan period života. Bio sam srednjoškolski klinac među ozbiljnim igračima, ljudima koji su već naveliko snimali, pa su došli učiti od majstora.

Sedam dana za redom

Ali tih tjedan dana me potpuno nokautiralo. Zaljubio sam se kao mala svinja u najbolji festival na svijetu. Filmovi nisu bili senzacionalno posebni, pivo je bilo osrednje, muziku bi znao pustiti Dado Matanić, ali Motovun Film Festival je bio mjesto gdje pripadam.

Postoji nepisana festivalska hijerarhija. Počinje se dolje, na dnu brda, u kampu. Prvo dođeš kao gost, podigneš šator, pa klipšeš uz brdo po najgorem mogućem suncu. Na festivalu si malo outsider, ne poznaješ još uvijek sve ljude, pa malo zujiš okolo, pogledaš pokoji film, popiješ koje pivo i onda tako pripit po mrklom mraku pokušavaš sići u dolinu i pronaći svoj šator gdje će te susjedovo pijano urlikanje držati budnim taman dok ne svane, a on se onesvijesti. I onda nećeš moći spavati od vrućine sunca. I tako 7 dana zaredom. I zakuneš se da ti se to neće više dogoditi.

Kako se snaći

Sljedeće godine već poznaješ nekoliko ljudi. Upoznao si i volontere, ušao u njihovu družinu, mračnu sektu koju posjetitelji ne razumiju, ali cijene kada su im stolice obrisane od kiše. Vrijeme je za stepenicu više. Vrijeme je da postaneš volonter. Posao je krvav. Radi se skoro 24 sata dnevno, po najgorim mogućim uvjetima, a do filmova i alkohola većinu vremena ni ne stigneš. Ali si faca. Imaš majice koje nitko ne može kupiti, ulaziš gdje drugi ne mogu i, najbolje od svega, spavaš u gradu. Na par si koraka od glavnog trga i nema više pentranja.

Onda ti nakon par godina dosadi i to, vrijeme je da se preseliš u neku unajmljenu kuću. Useliš se u nečiju sobu ili s društvom uzmeš cijeli kat ili više. Najbolje vrijeme mog života. Sprijateljili smo se s lokalcima, imali potpunu slobodu raditi što god želimo, debeli zidovi su nam dali da spavamo do kad god želimo, ali to zapravo nije bilo to, ostala je još jedna stvar. Skrivena želja koju šacamo svako malo. Hotel. Meka svakog zagriženog festivalskog gosta, jedan jedini hotel u gradu, neprivlačne crvene boje, rezerviran je samo za goste festivala. Praktički jedini način da se u njega upadne je da vam film završi na festivalu. Ili morate imati neku vrlo, vrlo dobru vezu.

Motovun je, kao što im to kaže i ovogodišnji apel, slobodna zona. Mjesto na kojemu ne postoje predrasude, nema ljudi koji će vas kritizirati, svi su sretni, pijani i čili. Idite na brdo filmova i uživajte!

Što jesti u Motovunu

Ah, da, vječno pitanje Festivala. Većina posjetitelja se vrati nekoliko kilograma lakša. Ne zato jer je hrana u motovunskim restoranima katastrofalna. Dapače. Jednostavno se sve poremeti dok traje festival. Na primjer, inače vrlo dobra konoba Mondo jednostavno opadne u kvaliteti tijekom festivala i malo vam je žao trošiti toliko novca. Slična je situacija s restoranom Pod Voltom (iako se isplati probati maneštru). Terasa hotela Kaštel čini se kao najbolje mjesto za popodnevni ručak, ali preskočite, vjerujte nam. Skupo i osrednje. Držite se piva i gemišta. Najbolje je uklopiti se u tradicionalne festivalske ručkove i večere - sendvič iz dućana za po danu i ćevapi za večer. Osim, naravno, ako niste dovoljno drski i sposobni da se navečer ubacite na VIP domjenke na kojima uvijek ima hrane. Samo oprezno - većina VIP uzvanika je spremna potući se oko zadnjeg kanapea s tunom.