NAJZAPOSLENIJI HRVATSKI GLUMAC 'U filmu s Francom Nerom glumim gaya i šlager pjevača'

Kada se Leon Lučev na 67. Locarno Film Festivalu pojavio u majici s likom Mate Miše Kovača, izazvao je više pažnje u domaćim medijima nego film zbog kojeg je s ostatkom ekipe doputovao u Švicarsku. No i ta crvena “Mišina” majica bila je u funkciji “Otoka ljubavi”, novog filma proslavljene bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić u kojem je Lučev imao ulogu Stipice, gaya i šlager pjevača na ljetnim terasama.

Osim glumačkog u “Otoku ljubavi” koji u domaćim kinima počinje igrati od 9. listopada, odradio je i producentski dio posla. No nije mu to prvi put. Iako većina njegovih kolega radije uplovi u daleko srodnije redateljske vode, Lučev je prije šest godina s Damirom Ibrahimovićem, inače suprugom Jasmile Žbanić, osnovao produkcijsku kuću Živa. Do sada su producirali tri filma - “Na putu”, “Otok ljubavi” te “Cure - Život druge” redateljice Andree Štake, koji će premijerno biti prikazan na Zagreb Film Festivalu 20. listopada.

Velika koprodukcija

- Žestoko iskustvo. Trebalo je dogurati do kraja uspješno, fakat mi je to bila jedna velika životna škola. Krvav je producentski posao, dosta drukčiji od glumačkog. Puno je veća odgovornost, više brineš, veći je pritisak, a opet s druge strane prođeš i naučiš neke stvari o kojima kao glumac i ne razmišljaš - kaže Lučev. Dok sjedimo i razgovaramo, neprekidno žmiri. Te čvrsto zatvorene oči zbunjuju, no objašnjava - tako se lakše koncentrira na ono što govori. “Otok ljubavi” nije bio lak zadatak ni u kojem pogledu. Veliki koproducijski projekt čak četiri zemlje - Hrvatske, Njemačke, Švicarske te Bosne i Hercegovine - s jakim glumačkim imenima poput Ermina Brava, Ariane Labed, Ade Condeescu i Franca Nera, počeo se snimati prošle godine na otoku Sveti Nikola pokraj Poreča. Lučeva je dopala uloga Stipice koji u “Otoku ljubavi” pjeva Kovačevu pjesmu, pa eto odgovora na pitanje zašto je u Švicarsku stigao s “Mišinom” majicom.

- Na kraju sam morao pjevati na playback. Volim pjevati, neupitna je moja želja i volja za pjevanjem, upitna je kvaliteta. Malo sam vježbao, ali nije mi baš išlo kako treba. Zapravo dobro mi je to zvučalo u orkestraciji, međutim kada su mi poslali snimku da je poslušam a capella, onako, nije mi baš bila neka fora. Ni meni ni drugima. Tako da smo radili na playback, ali barem mi se uslišila želja iz djetinjstva da glumim pjevača - odgovara Lučev.

Naravno, razgovor o tom filmu nužno mora odvesti na iskustvo rada s legendarnim talijanskim glumcem Francom Nerom, koji u toj komediji igra grofa Polesinija.

- On je hodajuća filmska enciklopedija. S kim od velikih redatelja i glumaca nije snimao, s njima je igrao tenis ili je ručao. Prethodno je radio film s Quentinom Tarantinom i stvarno smo sretni što je bio dio našeg tima - govori Lučev.

Uloga u ‘Prvacima’

Baš kao i “Otok ljubavi”, i “Cure” su prošle ovogodišnji Locarno i Sarajevo Film Festival. Zadovoljan je s kritikama i dobrom gledanošću koje su do sada oba filma postigla. “Cure” je snimio 2012., “Otok ljubavi” 2013. , a sada ima ulogu u ambicioznom koprodukcijskom projektu “Biti ćemo prvaci”, filmu o zlatnoj generaciji jugoslavenskih košarkaša iz kojeg bi se trebala izroditi serija.

- Imam super ulogu. Jedini sam imaginarni lik u cijeloj priči, glumim majora Udbe koji prati igrače od njihovog okupljanja do trenutka kada postaju prvaci. Snimili smo već dio u Beogradu, sada je trenutno set u Zagrebu, pa slijedi Ljubljana, Trst, a onda se vraćamo u Beograd. Već u siječnju ili veljači bit će premijera, a onda kreće snimanje serije - kaže.

Osim “Prvaka” trenutno je s producentskom kućom Živa zaokupljen pripremama ekranizacije romana Ivane Simić Bodrožić “Hotel Zagorje”, kao i još jednog koprodukcijskog projekta “The Black Pin” koji će režirati crnogorski redatelj Ivan Marinović. Čeka ga i uloga u bosanskohercegovačkom filmu “Muškarci ne plaču” mladog redatelja Alena Drljevića. Nije čudo što 44-godišnjeg Lučeva s gotovo 40-ak snimljenih filmova u karijeri smatraju jednim od naših najzaposlenijih glumaca. Čini se da uloge na filmu, vječnoj boljci većini njegovih kolega, dobiva s lakoćom, da samo ide iz projekta u projekt.

Profesor u Splitu

- To baš nije točno, nisam radio baš puno u posljednje vrijeme, ali u tom momentu ljudi ne primijete da je tebi pauza jer izađu tri premijere u isto vrijeme, ali neke od tih filmova snimio sam još prije par godina. Pa si ti slavan i sve ostalo, a ja realno jedno godinu dana nisam imao posla. Zato sam tu godinu dana otišao na Zlarin, obnovio dio obiteljske kuće i počeo je rentati. Sam sam obnovio stari namještaj i to me jako veselilo. A turizam ide super. Ljudi su bili zadovoljni, rekli su mi “napokon smo se odmorili i mi, a ne samo naša djeca”. Zlarin je takav otok na kojem se stvarno cijela obitelj može odmoriti. Također, ove godine sam sa suradnicima organizirao i jedan projekt koji obuhvaća edukativno-terapeutsko-umjetničku praksu koja je prošla jako veselo i uspješno. Projekt je realiziran kroz niz radionica, tečajeva i seminara koji pridonose kulturno-umjetničkom životu, ali i razvoju socijalnog poduzetništva na Zlarinu. Predajem i na Umjetničkoj akademiji Split kao asistent, sad trebam postati docent; zapravo radim dosta različitih stvari koje me zanimaju i ispunjavaju - kaže.

Lučev nije u stalnom angažmanu ni u jednom hrvatskom kazalištu, ali nije ni samostalni umjetnik. Tom statusu mu se prepriječila birokracija, točnije zakonski propisi koji određuju iznos do kojeg smijete zarađivati da biste bili ta kategorija.

Status umjetnika

- Postojećim propisima opet se onemogućava uspješne samostalne umjetnike koji su zadužili hrvatsku kulturu, a kojim je umjetničko stvaralaštvo i djelovanje jedino i glavno zanimanje, kako je to predviđeno Zakonom, da ako ostvare dohodak iznad određenog iznosa da im se zahtjev za uplatu doprinosa odbija. Na taj način ponovno se stvara socijalna kategorija samostalnih umjetnika koji imaju pravo na uplatu doprinosa, a uspješni samostalni umjetnici su limitirani maksimalnim financijskim cenzusom. Također se potiče sve one umjetnike kojima umjetničko stvaralaštvo i djelovanje nije jedino i glavno zanimanje, već svoj dohodak prikazuju i kroz drugi dohodak koji nije ostvaren od samostalne umjetničke djelatnosti. Smatram da se pod hitno mora promijeniti taj koncept jer ne služi svrsi. To je postala socijalna kategorija - uzvraća. Već od same naznake rasprave na temu politike Lučev živne.

Kao svoje filmske projekte s kojima je najzadovoljniji navodi “Krugove”, “Grbavicu”, “Buick Riveru”, “Što je muškarac bez brkova?”, a generalno zadovoljan je sa svakim kad ga upravo radi.

- A najnezadovoljniji? - pitamo ga.

Film koji me učio

- Ovo nije politički odgovor, ali je konkretan i iskren. Ako gledate taj cijeli glumački život kao neko putovanje u kojem u svakom filmu nešto naučiš, onda je meni svaki film uspješan. I to bez obzira je li taj film postigao uspjeh ili neuspjeh kod publike i kritike. Jer ja sam tu naučio neke stvari i za mene je on bio važan. Čak i filmovi koji su imali samo 800 gledatelja poput “Sami”. To je film u kojem sam puno naučio o filmskom zanatu i iz moje perspektive jedan je od korisnijih filmova u mojoj karijeri. A nije bio gledan uopće. I ovo nije stvar nekog optimizma, pogleda na život. Jednostavno, stvari treba gledati kroz iskustvo i školu koju su tebi osobno donijele. No mi sve promatramo kroz uspjeh i neuspijeh, a između toga postoji put. I zašto to ne bi bilo dobro, ako sam ja na tom putu nešto pritom naučio? Tome učim i svoje glumce, da proces ne podcjenjuju i da ga ne preziru, jer ako neke stvari ne idu odmah, treba prvo gledati zašto je to tako. Nikome nije krenulo od početka, to je proces, nekad je žestok, nekad super, nekada padaš, nekad se dižeš i dio je puta, a ne točka za sebe. Ali mi smo instant društvo u kojem ako nije odmah, onda nije dobro, a to je kompletna laž - zaključio je Lučev.