LACKOVIĆ ‘Bez moje Nikoline teško bih prebolio to što ne igram na Svjetskom prvenstvu’

Blaženko Lacković zbog ozljede, nažalost, nije otputovao s ostatkom ekipe u Katar na Svjetsko rukometno prvenstvo. Naime, hrvatski rukometni reprezentativac u studenome je tijekom utakmice Vardara i Veszprema ozlijedio Ahilovu tetivu na desnoj nozi, nakon koje je uslijedio dugotrajni oporavak.

Ipak, ovih dana pomalo staje na tu nogu i gura štake što dalje od sebe. Čeka ga i veliki novi zadatak na RTL televiziji, gdje će tijekom prvenstva komentirati rukometne utakmice. Tom se zadatku, Lac, kako ga zovu obitelj i prijatelji, posebno veseli. Na naš dogovor u hotel Esplanade slavni je rukometaš došao u društvu lijepe supruge Nikoline.

Imaju sina i kćer

Ona mu je, kaže, posljednja dva mjeseca najveći oslonac .

- I inače mi je u životu ona velika podrška - brzo se ispravio.

Bračni par Lacković djeluje vrlo skladno. Zgodni su, opušteni mladi ljudi koji se jedno drugome bez zadrške obraćaju s ‘ljubavi’ i bez ljutnje šale na svoj račun. Uvažavaju se i zajedno donose odluke te vole naglasiti koliko su si međusobno važni. Ne zaboravljaju pritom ni svoju dječicu: petogodišnjeg Luku i jednogodišnju Iku Marie. I svi se vesele tatinom novom televizijskom angažmanu.

Pitamo Laca jel’ spreman za taj posao?

- Dao sam do sada puno intervjua, puno puta bio gost u studiju, već ranije bio pred kamerama, ali sada prvi put radim dan za danom, i moram biti upućen u sve detalje.

Pripreme za novi posao

Moj je zadatak na neki način ocjenjivati igru hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Moram pronaći način kako pričati i kako kritizirati moje prijatelje koji se muče tamo.

Nadam se da neću izgubiti prijatelje nakon Svjetskog prvenstva - priča nam rukometaš uz smijeh.

Upućen je, dodaje, u situaciju u reprezentaciji, u način igre, kako funkcioniramo…

- Ako neke stvari neće biti dobre, možda za to postoji neki razlog, specifična situacija ili neka bolja uloga za određenog igrača. Probat ću gledateljima na objektivan način, iz perspektive igrača, i s druge strane perspektive stručnog komentatora, prenijeti svoja razmišljanja o utakmici, igri pojedinih igrača, taktici izbornika… - objašnjava.

Lackovića su i profesionalno pripremali za taj zadatak.

- Ima tu mnogo detalja i sitnica. To je za mene doista nešto novo. Vrlo zanimljivo. Vidjet ćemo, ali nadam se da će biti dobro - priča nam o komentatorskoj ulozi.

Ne opterećuje se previše time što nije otišao u Katar. Pomirio se s time. Iako mu nije bilo lako to prihvatiti. Ističe da je on prije svega još uvijek igrač. I namjerava igrati rukomet sve dok će se osjećati fizički spremnim.

- Unatoč ozljedi, osjećam se dobro. U Skoplju sam igrao sve bolje. Razgovarao sam s izbornikom, i da nije bilo ozljede išao bih u Katar. Reprezentacija je svetinja i lijepo je biti tamo. Tko god je probao, zna koliko to znači profesionalnom sportašu. Sve dok se osjećam dovoljno jakim da mogu još nešto pružiti i dati određenu kvalitetu, do tada želim igrati. Sigurno ja najbolje znam kad to više neću moći pružiti - objašnjava nam. A u ovom trenutku je siguran da može još dati.

Sad će prije svega biti vjerni navijač svojeg tima.

- No, počet će novo prvenstvo u Skoplju i jedva čekam opet zaigrati rukomet, da vidim što mogu. Što se tiče reprezentacije, o tome ćemo razgovarati kada dođe vrijeme za to - kaže rukometaš.

Slobodno vrijeme

I dobro se oporavlja od posljednje i u dosadašnjoj karijeri najteže ozljede.

- Polako stajem na noge. Mjesec i pol dana Nikolina je sve sama radila. I muške i ženske poslove. I nije joj lako sa mnom. Nisam mogao, ali sad ću moći pomoći. A rehabilitacija dobro napreduje. Liječnici su zadovoljni. I ja očekujem da ću već prve rukometne treninge s ekipom raditi u petom mjesecu - priča nam dok razgovaramo u opuštenom ambijentu zagrebačkog hotela.

Kad je situacija normalna, Blaženko svakodnevno trenira. Zanima nas kako izgleda svakodnevica u njihovoj obitelji.

- Kod mene je to malo drugačije nego kod ljudi sa stalnim poslom, koji su najčešće vikendom slobodni. Ja sam s druge strane nekad slobodan tijekom tjedna, a nekad tijekom vikenda. Luka nam ide u američki vrtić u Skoplju. A to je za njega također nešto novo. U Njemačkoj je učio njemački, sad uči engleski. To je dobro. Bezbolnije će naučiti jezike, i to će mu u životu dobro doći. Ika je, pak, još malena. Sad smo proslavili njezin prvi rođendan. A njoj je važno samo da je tvrda podloga da što brže prohoda. Bilo to u Hamburgu, Skoplju ili Zagrebu. Uživamo u svakom slobodnom trenutku koji provodimo zajedno. Gdje god jesmo. Ovako dugo u Zagrebu nisam bio već deset godina. Trenutno mi je to pravi užitak. Neobično je. I jako mi je lijepo. Stignemo raditi neke stvari koje inače ne stižemo. Tu su i prijatelji i obitelj, pa vrijeme leti - priča rukometaš.

Obitelj prije svega

Selidba iz Hamburga u Skoplje zasad je bila prva selidba obitelji Lacković. I nije im tako teško pala. Klinci su još dovoljno mali, pa im nije bilo bolno. Doduše, Nikolina je malo nostalgična. Ipak su tamo živjeli deset godina.

- Luka i danas spominje svoje prijatelje u Hamburgu i pita kad ćemo ići tamo. Za mjesec dana ćemo malo na put. Da vidimo prijatelje i da ja posjetim jednog liječnika. Mislim da ovo Luki odgovara. Već sada ima velik krug prijatelja. One u Hamburgu, one u Skoplju i ove u Zagrebu. I svugdje mu je super - priča tata Blaženko. Otkriva i kako mu je sin ‘lud’ za loptom.

- Zaigran je. U Skoplju, i sada u Zagrebu, trenira nogomet. Jako je ponosan na to. A igra se i doma sa mnom. Ja sjedim s ovom ozlijeđenom nogom i onda igramo rukomet. A Ika to sve promatra. Tu i tamo se dođe pomaziti. Ona je ipak curica - kaže nam o djeci. Luka je pažljiv prema mlađoj sestrici. A Ika, kad vidi Blaženka ili Nikolinu, se veseli, ali kad vidi Luku, e onda je posebno sretna.

- Obitelj mi je na prvome mjestu - ističe sportaš. I da u budućnosti netko od djece odluči krenuti njegovim stopama, ne bi ih sprečavao. Rukomet mu je, smatra, omogućio u životu mnoge stvari koje drugačije ne bi mogao doživjeti.

Kao, primjerice, osvajanje zlata na Olimpijskim igrama. Ili igranje pred punom dvoranom, gdje ti svi skandiraju.

- Ima ozljeda i poraza, ali to je život. Moraš se znati nositi s porazima. Bilo da si profesionalni sportaš ili nešto drugo.

Najvažnije mi je da su sretni. Podržao bih ih čak i da se žele baviti politikom - komentira uz smijeh.

- Nikad ih neću forsirati u ničemu osim škole. Školovanje i znanje su bitni. Tako razmišljamo i Nikolina i ja - dodaje.

Kakav je osjećaj osvojiti zlato na OI, zanima nas.

- U početku nisi ni svjestan da se to događa. Tek kad pogledam unatrag, vidim što se sve događalo. Sretan si i ponosan. Ali nosi to i puno odricanja. I za mene i za obitelj - objašnjava.

Ističe i kako je Nikolina žrtvovala svoju karijeru zbog njegove. To je, dodaje, bilo nesebično i na tome joj je zahvalan. Naime, ona je bila odlična studentica Ekonomskog fakulteta i imala je druge planove za sebe. Nakon studija zaposlila se u marketingu Agrokora, gdje je radila godinu dana. I kad ju je Blaženko na Eiffelovom tornju u Parizu zaprosio, odlučila je svoju karijeru podrediti njegovoj.

- Imam žutih minuta kad uzmem diplomu i mašem po kući s njom. Bude mi teško. Imala sam drugi plan. No, stvari se mijenjaju. Sad je poanta da što bolje odgojim djecu, da učim jezike, da njemu budem podrška i na drugi način iskoristim što mi život pruža. Lakše nađeš dobar posao nego dobrog muža - kaže Nikolina uz smijeh.

S porazima se naučila nositi. Srećom, kaže, u njegovoj karijeri ih nije bilo puno.

A ozljede?

- Ova je najteža do sada. I morala sam malo više potegnuti. Prije godinu dana sam rodila. Pa dok sve organiziram…malo mi je teže. Ali trudim se. Što ne stignem danas, ostavim za sutra… A njemu ponekad treba i psihička potpora. Nije lako profesionalnim sportašima. Iako je Lac suzdržan i discipliniran, ipak ga pogode neke stvari. Nađem svoj način da ga oraspoložim - priča nam iskreno Nikolina.

Drugi prioriteti

Naučila je i živjeti u stranim zemljama.

- Nakon deset godina u Njemačkoj, naučila sam jezik i stekla nove prijatelje. Možda se i ja jednog dana, kad se vratimo u Zagreb, posvetim svojoj karijeri, ali bojim se da će biti kasno - komentira. sNo, ne muči ju to. Voli i svoju rutinu. Probudi se, doručkuje, ode na vježbanje, bavi se djecom, čita, kuha… A svom dragom najčešće kuha ona domaća tradicionalna jela poput sarme, piletine s mlincima, punjenih paprika, pečenog mesa i krumpira, gulaša…

- Nemam vremena eksperimentirati. To radim kad odemo u restoran. Ovako piripremim nešto što ih može zasititi, i u čemu ne mogu pogriješiti - kaže lijepa Zagrepčanka. I ona se veseli Blaženkovoj novoj ulozi na RTL-u. Sviđa joj se kako on to radi.

- Dozira te komentare. Ne bojim se kad to radi. Suvislo zvuči - hvali svog supruga.

Obitelj Lacković voli i putovati. Posljednji put kad su ulovili malo slobodnog vremena otputovali su u Grčku.

- Kada dođu djeca, mijenjaju se prioriteti. Ali družimo se sa suigračima i njihovim obiteljima. Odlazimo u šetnje, kino, kazalište… Živimo normalan život - objašnjavaju.

Pitamo Laca i što nakon rukometa...

- Hm… možda da postanem glumac ili televizijski voditelj? Sad ću Nini Štambuku oteti posao - šali se.

Ali volio bi ostati u rukometu i negdje upotrijebiti stečeno iskustvo. Možda kao trener.

- Uživat ću u rukometu dok ide. Dok god ću moći dati više batina nego primiti i hvatati sve na terenu, igrat ću - zaključuje, uz smijeh.