Vjerujem da sam ovo već napisala: kad si majka tromjesečne bebe, bespuća interneta ponekad su jedino društvo koje imaš. Za vrijeme noćnih dojenja, za vrijeme uspavljivanja, u onim čudnim trenucima kad se čini da dijete spava, no ako se ti slučajno pomakneš u želji da napustiš prostoriju u kojoj ono kao fol spava, da bi učinila nešto silno sebično poput piškenja ili ispijanja čaše vode, ono otvori svoje, do tada nezrele oči koje navodno vide samo crno-bijele obrise svijeta i nisu sposobne za ikakav razuman a kamoli oštar fokus, te vrlo jasno pogleda s osudom i užasom u tvom smjeru pa zatim zaplače poput ostavljenog očajnika iz kontejnera.
Za vrijeme onih još čudnijih trenutaka kad ne možeš zaspati, iako ti glava pulsira od umora i količine nespavanja, čije se gomile samo slažu jedna na drugu, i ti polako shvaćaš da ti u životu definitivno nije preostalo dovoljno noći da čak ni teoretski nadoknadiš propušteno, ali umjesto da se srušiš u nesvijest, ti si budna kao soba, razmišljaš o tome kad si zapravo posljednji put oprala kosu, jesi li tada uopće stigla isprati regenerator, i sanjariš - budna - o tome kako ćeš jednom opet imati lijepu frizuru i uređene nokte… u tim trenutcima kopaš po internetu i gledaš Rihannine ekstenzije (koje su ti nekad davno, u vremenu prije bebe, bile pojam neukusa, a sada si ljubomorna kao gladna godina) ili, jednostavno, lijepo počešljanu kosu tvoje susjede koja je jučer poslala selfie sa samoborskog fašnika - čini se da ona čak nema ni izrast!
U tim trenucima naletiš, dakle, jasno je, na svašta. Najviše te zanimaju potpune budalaštine, jer tvoj je mozak baždaren na informacije o a) dohrani, b) vrstama formule, c) činjenici da beba tijekom dojenja vraća mami svoju slinu u neke žlijezde na bradavici i tako šalje maminom organizmu informaciju što joj od namirnica točno treba da bi se optimalno razvijala, pa doista nisi u stanju primate neke posebno mudre informacije u trezor. Ali naletiš, ponekad, i na neke vijesti.
Tako je mene prekjučer neugodno iznenadila spoznaja da odnedavno u zagrebačkom Kaptol Centru nema više kina. Ne patim ja toliko za Cineplexxom kao brendom. Nemam pojma tko je vlasnik Cineplexxa. Ali. Zatvaranje kina u Kaptol Centru pogodilo me, bez obzira na to što sam, priznajem, izuzetno hormonalna, iz nekoliko razloga, ali prije svega zato što je to na određeni način definitivni kraj jedne zagrebačke priče koja je trajala punih deset godina. Znala sam se zezati s prijateljima nazivajući pretjerano uređene majke u Range Roverima “kaptoluše”. Nismo pritom mislili na njihovu strastvenu predanost religiji. Mislili smo na jedan zadivljujuć, pomalo hohštaplerski, ali prilično gradski, pokret koji se dogodio oko Kaptol centra.
Naime, taj maleni shopping centar bio je jedini takve vrste u centru grada - što je zapravo prilično uobičajeno za sve gradove koje volimo voljeti - London ima kultni Harrods, malo bučniji Selfridges, i moj omiljeni, ekskluzivni Harvey Nichols, Paris ima Galeries Lafayette, Berlin, Madrid i Barcelona te, naravno, hrvatska meka Milano, također imaju u centru grada male ali šarmantne shopping centre koji su mnogo više od američkih mallova na periferijama - oni su često arhitektonski zavidno riješeni jer se nalaze u starim gradskim jezgrama, ponekad i u fantastičnim zgradama, pa stoga u njima nema prostora za širenje i bjesomučne hladne hodnike s hrpetinom besmislenih dućana koji podsjećaju na skladišta.
Dakako, najmovi su u takvim centrima bjesomučni: što na određeni način osigurava luksuznost brendova koji si to mogu priuštiti. (A to je, djelomično, i dotuklo Kaptol Centar). U njima su često i restorani koje lokalci obožavaju, kafići koji se nisu preuredili godinama ali su i dalje stabilno popularni, i mala kina koja pomno biraju svoje projekcije. Tako je bilo i gore u Kaptolu. Sve hrvatske premijere događale su se tamo, pa je na neki prilično bizaran način koji smo svi mi zainteresirani prihvatili treći kat Kaptol Centra postao mjesto gdje smo se, doduše uz neon i miris generičkih kokica, nalazili da podržimo hrvatsku kinematografiju.
Nije zatvaranje Cineplexxa osamljeno: navodno iz Kaptola nestaje i Takenoko, japanski restoran koji je star kao i sam centar, i koji je na određeni način uvijek bio na prvoj liniji udaranja identiteta tog gradskog centra uređenog pod palicom arhitekta Kincla. Naravno da je propadanje tog mjesta koje su voljeli i umjetnici i snobovi nagovijestio onaj užas od Prebendarskih vrtova aka Cascada, onaj mastodont neukusa, koji je, u, zapravo, za jednu nedođiju u vječnoj tranziciji prilično logičnoj sinergiji rigidnog Kaptola (ovdje mislim na vrh hrvatskog klera), zaostalog u srednjem vijeku, i folk kulture kakvom se diči obala Rumunjske i bratski Istok (ako na trenutak izuzmemo progresivnu beogradsku ulicu).
Ta betonaža, puna malih plastičnih izloga, posve je zanemarila ono u čemu je Kaptol Centar pogodio Zagreb: malo Austro-Ugarske, u kultnim Tortama, malo Beča, u Sia centru, malo Italije, u odličnom Max and co dućanu, malo gastronomije, u neslavno preuzetom Mercatoru, i Bonkuloviću, i malo socijalizma - upravo u tom nesretnom kinu. Naime, mi volimo kino do kojeg se možemo došetati. Mi volimo reminiscenciju na stari Cvjetni, naši muževi vole popušiti cigaretu dok mi čekamo u redu za kokice. Mi volimo da je to malo, skučeno, iako naša djeca to ne razumiju. Mi volimo da sjedala nisu svemirska i da nas ne masiraju dok gledamo "Prohujalo s vihorom" u 3D-u. Mi ne volimo "Prohujalo s Vihorom" u 3D-u.
Mi ne volimo 3D. Neke stvari su dobre onakve kakve jesu, i ne treba ih se dirati. U Kaptol Centru mogao se jesti sushi, ali se mogla piti i kava na onaj način na koji su nas naučili naši starci: zadimljeno, usred radnog dana, dugo, i uz osjećaj da nam to pripada. Desetak smo godina vjerovali da nam pripada i shopping centar u europskom stilu: malen, uz nekolicinu dobrih brendova, onaj iz kojeg se nakon kratke kupnje odšećeš do Trga, bez velikih garaža i putovanja s histeričnom djecom do kraja grada. No, provincijalni način života uvukao se, konačno, i u centar grada: "kaptoluše" će se preseliti u Centar Cvjetni, a mi, mlade mame u nastajanju, padat ćemo ničice pred Sašom Š. i Anom G., zahvaljujući im što su oživjeli Dežmanov prolaz koji je trenutno jedina brana starog Zagreba pred novim, koji mi se nimalo ne sviđa.