Premda Jelena Rozga kroz koji tjedan na pozornicu Splitskog festivala dolazi s pjesmom čiji stihovi govore da je ona solo igračica, lijepa plavuša ne krije da posljednjih dana svojski navija za našu nogometnu reprezentaciju na Euru.
• Mnogim ženama dođe da u ova tri tjedna, koliko traje Europsko prvenstvo u nogometu, zaspu i probude se kad prestane nogometna euforija. Vi, međutim, pratite nogomet?
- Nije baš da svakodnevno jurim doma kako bih pogledala svaku nogometnu utakmicu. Međutim, kada naši igraju na Svjetskom ili Europskom nogometnom prvenstvu, stvar se mijenja. Ponese me atmosfera, pretvaram se u pravu navijačicu. Uvijek gledam sve nogometne okršaje naših dečki na tim velikim sportskim spektaklima.
• Kakva ste navijačica?
- Bogme, žestoka. Ali i trijezna. Ne pijem alkoholna pića jer mi ne prija njihov okus, ali mi nerijetko dođe da u tim napetim trenucima i sama strusim pokoje pivce. To na kraju nikad ne napravim, no zato umjesto toga grizem nokte, nerviram se i pojedem gomilu grickalica i slatkiša sa stola.
Navijanje s ekipom kod Graše
• Psujete li dok gledate utakmice?
- Hm. Nije pristojno, ali da. Malo sam opsovala u nedjelju dok su nam Irci dali onaj gol. Na sreću, naši su to brzo ispravili i kraljevski im vratili. Nisam nogometni stručnjak, ali sam itekako primijetila da se naši nogometaši ove godine jako trude, da su brzi, da izgaraju na terenu. Dijelim mišljenje Slavena Bilića koji misli da ćemo na ovom prvenstvu jako daleko doći, a ja priželjkujem da nam se ponove dani ponosa i slave kakve smo imali 1998. godine.
• U čijem društvu najradije gledate utakmice?
- Nemam živaca gledati ih sama, pa ih obično gledam u društvu prijatelja. Utakmicu Irska - Hrvatska gledala sam u restoranu mog prijatelja Petra Graše, u društvu Joška Čagalja Jole i Pere Kozomare. Kad je sve završilo, imali smo dvostruki razlog za slavlje: feštali smo zbog nogometne pobjede i zbog krštenja Joline treće kćerkice.
• Vi, dakle, za razliku od većine žena, ne trebate tumača da vam objasni što se zapravo zbiva na nogometnom terenu?
- Pitam sve ono što ne razumijem. I nije me sram pitati.
• Hoćete li tijekom Eura možda i uživo gledati neku utakmicu naše reprezentacije?
- Bilo je ideja da odemo u Poljsku pogledati utakmicu što su je naši igrali protiv Iraca. To je propalo jer nikako nisam zbog posla uspjela spojiti nekoliko slobodnih dana. No, ako naši momci nastave igrati onako kako su počeli, onda ih za koji tjedan stižem bodriti sa svojom ekipom. Već su pali i prvi dogovori o tom pohodu: dogodi li se, ja sam sigurna da ću se na stadionu pojaviti u odjeći s kockastim dezenom i hrvatskom zastavicom u ruci.
Sva u transu od napetosti
• Vuvuzelu nećete imati?
- Oh, nikad se ne zna. Možda. Uostalom, bila sam među onima koji su 1998. godine tijekom Melodija hrvatskog Jadrana skandiranjem malo kvarili televizijski prijenos festivala. Naime, istodobno s festivalskom večeri igrala se utakmica Hrvatska - Njemačka na SP-u. Sve je bilo u znaku nogometa, pamtim kako je direktor festivala, gospodin Zdenko Runjić, plesao od sreće na svom balkonu, s kojeg je pucao pogled na Zvončac, kada smo Njemačkoj zabili treći gol. Ja sam tada bila s grupom Magazin, pjevali smo pjesmu ‘Idi i ne budi ljude’, a Ante, Keko i ja u zadnji smo čas došli na pozornicu jer smo iza pozornice pratili utakmicu na televiziji. Taj ću festival, mislim, pamtiti cijelog svog života.
• Koga biste ove godine voljeli vidjeti u finalu Eura?
- Naše, svakako. Uz njih, možda još i Španjolce. Ne znam je li to realno, ali to su moje želje.
• Primjećujete li u žaru navijanja zgodne nogometaše na terenu?
- Iskreno, sva sam u transu od praćenja igre. Ako bih u tom smislu već nekog morala izdvojiti, onda bi to možda bili Niko Kranjčar ili Vedran Ćorluka. Jer, meni najzgodniji nogometaš ionako više ne igra.
Najzgodniji Guardiola
• Na koga mislite?
- Joj, na onog ćelavog španjolskog trenera… Ime mi je na vrh jezika…
• Pep Guardiola?
- E, taj! On mi je zgodan. Sjećam ga se iz mnogih utakmica Lige prvaka.
• A David Beckham? Ima žena kojima se on jako sviđa…
- Meni je on grozan. Očajan! Možda krivo sudim, ali mi je sav nekako previše onako, kako se to kaže, metroseksualan. Premazan je svim mogućim kremicama, namirisan parfemima… Nije mi to ono nešto. Ja volim kad su muškarci baš pravi muškarci. Uz to mi je, da stvar bude još gora, Beckham nekako dosadan. Ne vjerujem da bih se s njim uspjela od srca nasmijati.
• Vratimo se glazbi. Na Splitski festival, nakon dvije pobjede, dolazite sa skladbom ‘Solo igračica’. Nogometnim rječnikom, priželjkujete li svoj hat-trick na Prokurativama?
- Vidjet ćemo. Meni je bitno da imam pjesmu u koju beskrajno vjerujemo i moja ekipa i ja. Pobjedi se uvijek nadam i nitko neće biti sretniji od mene ako i ‘Solo igračica’ dobro prođe kod publike, ako je ljudi zavole poput prijašnjih skladbi što sam ih izvodila na Splitskim festivalima.
Od muškarca nikad oslonca
• Tko su autori skladbe?
- Vjekoslava i Tonči Huljić. Radi se o brzoj pjesmi, logičnom nastavku ‘Bižuterije’ i ‘Razmažene’.
• Kakvom logičnom nastavku?
- U ‘Bižuteriji’ sam bila ostavljena, potom sam bila razmažena, a sad sam nastavila niz i ostala sama. Vjekoslava je ubola sjajan tekst, mnoge će se žene naći u njenim stihovima.
• Kako glase stihovi?
- Kada s njim spavam, mislim da si ti, i taj mali luksuz sebi dopustim, jer od svih muškaraca nikad oslonca, oduvijek sam bila i ostat ću ja solo igračica.
• Je li to tako samo u pjesmi?
- I jest i nije. Lijepo je biti zaljubljena, lijepo je kad te netko drži kao kap vode na dlanu… Međutim, dosad se uvijek nekako događalo da ta moja kap nekako sklizne s dlana, a dok ne nađem onu pravu toplu ruku koja će me vječno držati bit ću upravo to o čemu pjevam - solo igračica.