ZAGREB - Hoće li doista Englezima biti neugodno slušati navijače kako se deru “Engleska! Engleska!” dok John Terry ima loptu? Hoće li ih to doista podsjećati kako su postali ‘moralno izopačena državica’, kao što tvrdi jedan dječji pisac u uglednom Telegraphu? Prije toga sažalio se nad svojim nekad velikim imperijem koji su izgradili ‘uzoriti muževi’ jer ‘daleko smo dogurali’ kad Englezima Talijan mora održati lekciju iz decentnosti.
U petak je, naime, menadžer engleske reprezentacije Fabio Capello smijenio Johna Terryja s mjesta kapetana reprezentacije. John Terry (29), da podsjetimo, zarađuje gotovo 200.000 eura tjedno, nedavno je bio izabran za oca godine (ima ‘preslatke’ trogodišnje blizance), no pokazalo se da već dulje vrijeme pijan, drogiran ili jedva trijezan vara njihovu mamu s modelom za donje rublje, inače povremenom djevojkom mnogih njegovih suigrača, te samo na pjenušac Cristal, kojim je časti potroši i više od 15.000 eura po večeri.
O tom slučaju već smo u Jutarnjem izvijestili dovoljno, pogotovo što je teško suosjećati s njegovom ženom Toni Poole, tipičnim ‘nogometnim komadom’ (na engleskom WAG - wives and girlfriends of footballers), od koje se gotovo očekuje da je bez pameti, obrazovanja, stila i ukusa. Sve to ucviljena Toni spremno je dokazala medijima ‘shopping terapijom’ u Dubaiju neposredno nakon spoznaje da je muž vara, gdje se i fotografirala za novine u neukusnom minijaturnom bikiniju da odmah dokaže Englezima da se to ‘što ona ima ipak ne ostavlja’.
Samo jedan u nizu skandala
Njezino putovanje nije nikoga iznenadilo: u svijetu engleskih nogometaša koji voze Bentley vrijedan poput omanje kuće i tjedno na pjenušac troše više nego što će u čitavom životu potrošiti na svoj um ili znanje, shopping je integralni dio svih najvažnijih životnih trenutaka.
Ono što iznenađuje zapravo je nešto posve drugo: zašto je taj seksualni skandal, samo jedan u nizu - gotovo svakodnevno ujedninjeni tabloidi svijeta pronađu barem jednog celebrityja ili političara u nedoličnom klinču - izazvao toliku buru, pa i smjenu engleskog kapetana? Kao što je netko rekao, razbludne epizode s modelima donjeg rublja, ‘malo eksperimentiranja’ s drogom i pjenušac koji teče potocima je upravo ono što i očekujemo od nogometaša kad nisu na terenu, zar ne?
U ozbiljnim novinama najednom se pišu brojne analize o tome zašto nam to sad najednom smeta. Postoje teorije o tome da se priče o pijanim, razuzdanim terevenkama s prostitutkama (one to rade za novac) ili sponzorušama (one to rade za Guccijeve torbice plus sliku u novinama) ne daju više podnijeti jer su se pojavile neposredno nakon prizora užasa s Haitija ili velike ekonomske recesije koja je mnoge pristojne građane pretvorila u ‘novu sirotinju’ koja je izgubila čitavu ušteđevinu za starost i umirovljeničke fondove.
Poznati engleski konzervativni komentator Simon Heffer priznao je javno da mrrrrzi nogomet, ne dakako taj sport, već ljude i vrijednosti koje već desetljećima taj sport u Engleskoj (i generalno) promovira: ljuti nacionalizam, nasilje, grubost, prostaštvo, opijanje do besvijesti, pa čak i stav da se isključivo novcem i zaradom mjeri nečija osobna i društvena vrijednost.
Istinska briga za društvo
Društvena klima se doista mijenja, čini se čak i u Velikoj Britaniji, gdje je još donedavno bilo nezamislivo da se netko suprotstavi ideji da jedino vrijedi živjeti sve dok je seksa (dakako, izvanbračnog, najbolje u crnoj koži, s mnogo SM igračaka), droge i rock ‘n’ rolla. U SAD-u već su dokazali da se birači vraćaju zaboravljenim obiteljskim vrijednostima koje zastupa i živi Barack Obama, uzoriti građanin, marljiv student, posvećeni otac, zaljubljeni muž (ljudi, ma je li to moguće!). Doista, Obama se nije bojao da neće ispasti cool ako prizna da je po vrijednostima koje živi bliži početku 20. nego 21. stoljeća. Uostalom, na njegovoj predizbornoj kampanji radila je i grupa Matej 25, koja svoje djelovanje temelji na Isusovim riječima: “Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, to ste učinili i meni”.
Ta ga je kršćanska grupa podržala jer su prepoznali u riječima tog demokrata istinsku brigu za društvo u kojem živi.
Je li ovaj engleski nenadani križarski rat protiv Terryja znak da je i Englezima dosta sebičnosti, razvrata i života bez ikakve samokontrole, s neprestanim zadovoljavanjem najnižih nagona? Vjerojatno. No, za nas je važnije pitanje je li izbor Ive Josipovića za predsjednika znak da su i nama dozlogrdili razvrat, bezočno trošenje i moralno izopačeni ekscesi svih vrsta. Jesmo li i mi doista odlučni oduprijeti se barbarima na vratima?