PRVA TEEN ZVIJEZDA

ISPOVIJEST PRVE FILMSKE DIVE KOJA JE EROTIKOM UZDRMALA BIVŠU DRŽAVU 'Zvali su me seks ikonom, a ja balavica... Strašno sam se nervirala!'

Neda Arnerić (62), beogradska glumica koja je u 50 godina dugoj karijeri glumila u 110 filmova i 40 kazališnih predstava, u zagrebačkom ZKM-u priprema predstavu ‘Živjet ćemo bolje’ čija premijera je sredinom siječnja
 Sandra Šimunović/CROPIX

Glas joj je treperio, povremenim dubokim uzdasima se smirivala, oči su se od umora gasile.

“Treba mi cigareta, gdje sam stavila cigarete?”

Proba je upravo završila. U ZKM-u igra u komadu “Živjet ćemo bolje” Maje Hrgović, koji režira Senka Bulić, a riječ je o koprodukciji ZKM-a i Senkinog Hotela Bulić. Premijera je sredinom siječnja.

“Igram zahtjevnu ulogu i nije mi laka. Čovjek koji igra puno u kazalištu je potpuno razrađen, a ja u kazalištu ne igram baš toliko. Napravim godišnje jednu ulogu. Kad me Senka zvala prvi put, mislila sam da ću igrati majku, ali poslije sam shvatila da igram baku i to me čak oduševilo jer to je uloga koja nije na prvu loptu. U svakom slučaju, ne očekuje se takav lik. Senka je imala tu viziju i željela je mene u toj ulozi. Zbog toga sam se privremeno preselila u Zagreb.”

Probe su izuzetno zahtjevne, fizički iscrpljuju, a Senka Bulić je uporna. Ganja ih kao vrag proklete duše.

“Sad nemam upaljač. A imala sam ga…”

Skoknuo sam okolo po kazalištu užicati vatre. Diktafon je ostao upaljen na stolu pa je zabilježio audio dio monodrame.

“Ma idi Nedo u k…, stvarno”, izašlo je iz njene iscrpljenosti dok je još sama bezuspješno čeprkala po torbi i tražila taj prokleti upaljač.

Neda Arnerić, diva, prva teen zvijezda Jugoslavije, a poslije glumica koja je s nekoliko golišavih scena uzdrmala tadašnje ćudoređe. Na filmu je skoro 50 godina. Debitirala je sa samo 13. U karijeri je odigrala nevjerojatnih oko 110 filmskih i televizijskih rola. U kazalištu je skupila oko 40 predstava. Poliglot je. Priča engleski, francuski, talijanski, u školi je učila ruski, spomenula je i znanje makedonskog, a sad uči njemački. Velika profesionalka kojoj se i nije baš radio ovaj intervju, ne tog dana, ne u tom trenutku. Tada je trebala samo malo odmora i samoće, ali ipak je pristala, odbila je misao u glavi da me odgodi za neki bolji dan.

“Našli ste! Baš vam hvala”, rekla je nasmiješivši se. Onda je pripalila, povukla i kapcima prekrila one svijetloplave bisere. Držala ih je neko vrijeme zatvorenim, a kapci su lagano titrali. Izgledala je kao da sanja…

Otac s Korčule

“Mala Neda se slučajno rodila na službenom putu. Moj tata je kao vojni liječnik bio prebačen u Knjaževac i na kraju njegovog vojevanja tamo se rodila mala Neda, ali odmah smo se preselili u Beograd, tako da se apsolutno osjećam Beograđankom. Moj otac je s Korčule. Polovica mene je s mora i to osjećam. More mi je jako važno i najsretnija sam kad sam na moru. U djetinjstvu sam ljetovala u Rovinju jer mi je djed bio geodetski inženjer pa je tamo prešao. U Rovinju sam proslavila svoj prvi rođendan i ovaj posljednji, 62. Bilo je pauza u odlascima u Rovinj između ta dva rođendana, ali u svakom slučaju održavam kontinuitet i održavat ću ga do kraja života. Jako mi je drago što sam uspjela povratiti stan u Rovinju u koji se netko bio uselio za vrijeme rata, što je neka normalna priča koja se mnogima desila, ali ja sam bila uporna pa sam se ipak dokopala svog stana. Taj stan je kupio moj otac. Kupio ga je nasuprot bake i djeda jer je tamo već bila gužva. Imala sam divno djetinjstvo, bezbrižno, šareno, šašavo… Malo mi je sve to pokvarila gluma. Hoću reći: kad sam se upisala na dječju glumačku grupu, trebao je to biti čisti hobi, ali jako brzo se pojavio prvi, drugi pa treći film, tako da sam jako mlada ušla u svijet glume i to je prekinulo to sretno i bezbrižno djetinjstvo. S tim sam i napravila neke velike skokove u životu. To se kasnije manifestira, jer kad nešto preskočiš, onda kad-tad to moraš osjetiti. Moraš ići redom i sve proživljavati, a ja sam neki dio djetinjstva ipak preskočila i to čovjek kasnije osjeti. Kad mi je bilo 15 godina, od mene se očekivalo da budem zrela kao da mi je 30, a ja to nisam bila i onda je bio stalni raskorak između onoga što se od mene očekivalo i onoga što sam bila. S tih 15 godina sam igrala u filmu ‘Višnja na Tašmajdanu’ i to me preko noći učinilo slavnom. Prije toga sam igrala u umjetničkim filmovima Puriše Đorđevića koji su bili ozbiljni festivalski filmovi i nisu bili toliko gledani i medijski praćeni. A kad je došla ‘Višnja na Tašmajdanu’, onda je preko noći cijela Jugoslavija saznala za mene.”

Na filmu je još kao curica upoznavala velike zvijezde. U “Višnji na Tašmajdanu” je sporednu ulogu “šlager pjevača” igrao i mladi Arsen Dedić.

“Moj dragi Arsen... Mislim da sam ga čak i prije tog filma upoznala. Vodila sam neki program za Dan armije i on je tu nastupio, čini mi se. To je bilo vrijeme u kojem sam počela upoznavati slavne ljude i to me u toj dobi sve jako uzbuđivalo i zaluđivalo. ‘Mama, znaš s kim sam se danas vidjela!? Pa vidjela sam Milenu!’ Strašno mi se Milena Dravić oduvijek sviđala. Još se sjećam tog dana. Bila sam fascinirana, kako bi bilo svako dijete. Danas je to malo drukčije sa zvijezdama nego onda. Sad su to instant zvijezde i estradna imena. Ljudi iz kazališta i filma više nisu u prvom planu. Sve se promijenilo. Drukčiji je način života. Normalno je da se mijenja, ne kukam, ali mislim da je nama bilo ljepše. Sigurno. Sad kad pomislim što sam sve doživjela tako jako mlada, dobro što sam uopće ostala normalna ili što nisam skrenula u neku narkomaniju ili alkoholizam. Svaka čast mojim roditeljima što su me ipak odgojili takvu da izdržim u svemu tome.”

Napola Dalmatinka

U Dalmaciji iz koje je, kako Neda kaže, polovica nje, za lijepu djecu kažu da su: “smišna”, a onda postoje dvije varijante “smišnih”: dobrih i - vražjih. Neda je bila:

“Smišna i vražja! Vidim po svojim fotografijama da sam bila smišna. A bila sam užasno vražja. Imala sam bujnu maštu pa sam voljela lagati, izmišljati, petljati, praviti čitave scenarije… Stvarno su moji imali problema sa mnom. Bila sam čak i malo muškasta i voljela sam se više igrati s dječacima nego s djevojčicama. Voljela sam se penjati po drveću, voljela sam skakati s visokih stijena i užasno sam nervirala svoju majku koja se stalno brinula o meni. Otac je bio taj koji je privređivao, a majka je bila skoncentrirana na odgoj i da nije nje, tko zna gdje bih ja odlutala.

Dramsku akademiju Neda je upisala već sa 16 godina.

Najmlađi student

“Stvarno sam se namučila da bih je upisala jer sam zbog godina morala položiti sve diferencijalne ispite iz cijele gimnazije. To sam sve ispolagala i mislim da sam bila najmlađi upisani student na Akademiji. Vidite, neobično je da je još jedina osoba za koju znam da je upisala akademiju sa 16 godina upravo Senka Bulić. Naš susret nije slučajan, ne vjerujem u slučajnosti. Užasno mi je tada bilo važno da upišem tu akademiju, ma najvažnije na svijetu, no onda kad sam je upisala, ostavila sam je nakon šest mjeseci, nakon samo jednog semestra. Desi se tako u životu da postoji nešto što tako jako želite, a onda to ispustite kad ostvarite. Krenula sam za svojom filmskom karijerom i to je bio razlog zašto sam otišla s akademije. Moj profesor me podržao u tome. Rekao mi je: ‘Stvarno si mlada, idi radi kad te zovu pa ćeš se vratiti jednoga dana. Bio je to profesor Milenko Maričić. To je bilo vrijeme fantastičnih profesora koji su bili veliki i kao stvaratelji pa su iz te pozicije došli podučavati. Danas sve više vidim da se profesurama bave ljudi koji sami nisu ostvareni kao umjetnici. To nije dobro. Ta djeca moraju imati slobodu, a takvu slobodu im može pružiti samo dobar umjetnik sa širokim pogledima na život. Ja sam to imala s profesorom Milenkom Maričićem. On je smatrao da trebam prihvatiti izazov i otići vani za filmskim ponudama. Otišla sam sa 16 i snimila šest, sedam ili osam filmova vani. Igrala sam do 20. vani i onda shvatila da to nije za mene. Stvarno nisam bila presretna u tim angažmanima. Bila sam nesigurna, sama, a zahtjevi od producenata su bili nemilosrdni. Morala sam stalno biti na raspolaganju. Snimala sam u Italiji, Francuskoj, Engleskoj i jedan njemački u Izraelu te jedan američki u Africi. Zbog ovog njemačkog sam zapravo napustila Akademiju jer je tu glumila jedna međunarodna zvijezda, Marija Schell. Ona je svugdje po Europi tražila glumicu koja bi joj igrala kćerku. Na kraju je pronašla mene na premijeri filma ‘Bitka na Neretvi’. Tamo smo se upoznale i osjetila je da imamo nešto zajedničko, tako da sam dobila glavnu ulogu u filmu u kojem je ona igrala moju majku. Ona je bila velika zvijezda do kraja života, a tada je bila u izuzetnom usponu. Ne mogu reći da je ona znatno utjecala na moje glumačko formiranje jer se to ne dogodi u jednom filmu, ali je utjecala na promjenu mog života iz korijena, jer sam napustila akademiju i bila sam šest mjeseci na snimanju u Izraelu. Tada me još majka pratila na snimanju. Mislim da je to bila posljednja majčina pratnja. Poslije toga smo se dogovorile da mogu ići i sama. Bila sam tinejdžerica i naravno da me tada živcirala majčina prisutnost. Smatrala sam se samostalnom i željela sam biti sama. Znam da sam je i povrijediti u tom smislu, da sam je izbjegavala, bježala joj, mislila sam da je jako važno biti samostalan. Ali, hvala joj što se žrtvovala i pratila moj život, zbog čega je malo i zapostavila mog brata koji je četiri godine stariji od mene. Sve se nekako bilo okrenulo prema meni i to bi u jednoj obitelji moglo izazvati i neprilike, ali u mojoj nije. Hvala i bratu što je imao razumijevanja i širine.”

Nedi ne sjeda baš etiketa seks-ikone bivše Jugoslavije.

“To je pogrešna priča. Uopće nisam bila seks-ikona, nisam se tako doživljavala. Kad sam bila mlađa, takvo tretiranje me užasno nerviralo, sada mi je, naravno, svejedno. Sad mi je čak i drago kad mi kažu da sam žena koja je mamila uzdahe i tako dalje. ‘Super’, kažem, samo što onda toga nisam bila svjesna. Niti sam težila tome niti sam stasom bila nešto u tom pravcu. Prvo sam bila balavica. Kako može biti seks-simbol netko tko ima 16, 17 ili čak 18 godina? Kad sam radila ljubavne scene na kojima sam se trebala malo obnažiti, doživljavala sam ih potpuno profesionalno kao da skačem u vodu. Bila sam veliki profesionalac jer sam jako rano počela snimati, tako da mi to nije predstavljalo veliki problem, ali toga i nije bilo toliko mnogo. Film ‘Kvar’ Miše Radivojevića u ono je vrijeme digao dosta prašine. Film počinje tako što mladi bračni par ima problema oko seksa i cijeli film je o tome - o tom njihovom nesnalaženju. Prikazivao se na televiziji u osam uvečer i nastala je cijela frka. Pisali su razni čitatelji, među kojima brojni vojni penzioneri, da kako se smiju puštati golišave scene dok su djeca još budna. Sjećam se da je to mom ocu bilo jako neugodno kao jednom ozbiljnom profesoru medicine i liječniku na Vojno medicinskoj akademiji, tako da mu je to malo zagorčalo tu godinu. Ta malograđanština se pokazala prisutna u to vrijeme u našoj zemlji. Ma mi smo bili jedna krajnje neobična zemlja s neobičnim uređenjem. Nije bila niti jedna zemlja slična našoj. To je bila zemlja u kojoj se na stvarnost, na naš samoupravni socijalizam i Tita gledalo kroz ružičaste naočale, ali to u suštini ipak nije bila bajka, nego jedna mala diktatura jednog čovjeka, u kojoj se, istina, nije loše živjelo.“

Čini se da je Lordan Zafranović ipak najvažniji redatelj Nedinog filmskog života.

“Za mene je suradnja s Lordanom Zafranovićem jako važna u životu. Ako je išta utjecalo na mene, utjecao je rad s njim. Tada sam otkrila koliko je ozbiljan posao biti filmski glumac, koliko je zahtjevan i koliko sam prije njega, zapravo, malo znala. Uz njega sam stasala kao glumica i poslije ste mi mogli dati da igram bilo što, bilo koju najtežu ulogu. To je čovjek koji je potpuno posvećen filmu. On živi za film. I zato mislim da je sramota što od ‘Praznika kurvi’ u Hrvatskoj nije dobio priliku raditi film, a znam da ima nekoliko spremnih scenarija, i onih skupih i niskobudžetnih. To je velika nepravda. Nije on jedini, ali njega mi je najviše žao jer njega najviše cijenim među svim tim redateljima koji bi trebali danas više raditi, a ne rade. Evo, kad bi me pitali što još želim nakon svega u životu u kojem sam dobila sve, odgovorila bih: “Da igram u još jednom Lordanovom filmu i onda ‘basta’ (!) - možemo završiti tu karijeru.”

Neda Arnerić, Richard Burton i Josip Broz Tito

Najdraže uloge

Među najdražim ulogama koje je odigrala u teatru je monodrama “Jovana od metroa”.

Napravila sam je tamo ‘96. ili ‘97., režirala ju je Anja Suša. To je jedan neobičan tekst na ivici bajke preko kojeg sam se na neki način pokušala ispričati za sva zla koja su nanijeli ljudi moje nacionalnosti, odnosno ljudi koji su živjeli u zemlji koja se zove Srbija. To je jedna predivna priča o djevojci koja je izgubila svoj identitet. Sve se događa u jednom metrou, bez svjetla i bez dana i ona unutra luta i traži svoj život koji je izgubila u tom ratu. Metaforična priča. S tom predstavom sam valjda prva iz Srbije koja je nakon rata zaigrala u Sarajevu. Sjećam se da je to bilo ogromno uzbuđenje u publici, a o svom vam ne trebam ni pričati. Sjećam se da sam doživjela ogromni aplauz i jedno veliko hvala od sarajevske publike. Kasnije sam saznala da je u publici bilo i jako puno agenata jer su se plašili da ne dođe do nekog incidenta. To mi je jako drag pothvat i moja prva, ali zasigurno i posljednja monodrama. Mislim da nije prirodno da glumac stoji sam na sceni. Ta predstava se radila za Atelje 212 u koprodukciji Ljubiše Samardžića koji je već imao svoju kuću. On je osjetio da je to bilo nešto što i on osobno želi podržati pa mi je dao neki novac da pokrenemo predstavu, a onda ju je Atelje stavio u stalni repertoar. Velika mu hvala na toj predstavi za cijeli život. Ljubiša je izuzetno važan čovjek za mene. Mnogo se volimo i poštujemo. On je čovjek koji je jako puno utjecao na moj život. Kad mi je god u životu bilo teško, tu je bio Ljubiša. Svaka mu čast. Želim da se još drži kao zmaj i da radi nove projekte.”

‘Ja sam štreberica’

Na dramsku akademiju se više nikad nije vratila, ali je upisala povijest umjetnosti.

“Morala sam nešto izgurati do kraja. I zbog sebe i zbog roditelja. Nisam mogla da mi u radnoj knjižici pod stručna sprema piše: ‘Osam razreda osnovne škole’, jer ja ni gimnaziju nisam završila pošto sam to onda sve preskočila zbog akademije. Onda sam našla neku rupu u zakonu da mogu upisati Filozofski fakultet. Tada sam opet morala polagati diferencijalne ispite za upis na Filozofski. Upisala sam povijest umjetnosti jer sam voljela likovnu umjetnost. Družila sam se sa slikarima. I opet sam uletjela u vrijeme kad su ondje predavali najbolji profesori. Malo sam oduljila sa studiranjem, bila sam štreberica. I danas sam štreberica. I kad nisam bila sigurna da ću dobiti bar devetku, nisam izlazila na ispit. Tako mi je i s glumom. Zahtjevna sam prema sebi. Bila sam upoznala slikara Radovana Lalu Đurića koji je došao iz New Yorka i on je eto još jedna jako važna persona u mom životu. Na žalost, umro je prošle godine. Svojedobno sam druga u Srbiji otvorila privatnu galeriju, zvala se Atrium i bila je u jednom divnom ambijentu u obiteljskoj kući mog muža na Dorćolu, u Siminoj ulici. Imali smo veliko dvorište, a u dvorištu zdenac i sve je apsolutno podsjećalo na dalmatinsku arhitekturu. Ta priča s galerijom je trajala 15 godina. Napravili smo oko stotinu izložbi. To nije bila samo prodavaonica slika, nego ozbiljna galerija. Imali smo i koncept izlaganja slika onih slikara koji dotad nisu izlagali. U onolikoj zemlji nije bio problem naći toliko slikara. Poslije sam s Laletom pokrenula fondaciju u Nišu za mlade slikare mlađe od 35 godina i ta fondacija još uvijek postoji i jako joj se veselim.”

Neda je u Srbiji bila veliki protivnik režima Slobodana Miloševića.

“To je period mog života od jedno pet ili šest godina kad sam imala krila, bila naivna i vjerovala da ćemo u Srbiji sve riješiti kad maknemo zlog Slobodana Miloševića. On je, naravno, bio veliko zlo za Srbiju i dobro je što smo ga uklonili, ali nije dobro što nismo do kraja sproveli revoluciju. Ja sam bila jedna od tisuće ili stotine tisuća građana širom Srbije koji su svakodnevno protestirali i marširali. Malo mi je i glava bila u torbi u to vrijeme, jer se nije bilo baš bezazleno baviti politikom. Poslije sam saznala da su u policiji napravili i moj dosje. I bilo mi je zabranjeno raditi na televiziji. Prvo mi je bilo čudno što me jedno vrijeme nisu zvali s televizije, a onda sam shvatila da i tamo postoji lista nepodobnih. Nije me bilo strah. Išla sam, srljala sam, noću sam trčala, stajala sam pred specijalnim vodovima sa suzavcima i šmrkovima, organizirala sam prebacivanja ljudi, bježala pred pendrecima… To je bio jedan čitav film. Imam jedan mali dnevnik u kojem sam bilježila gradove koje sam u tim mitinzima obišla, bilo ih je više od 40. Gdje je uopće 40 gradova u Srbiji? Ni sama nisam znala da ih toliko ima. Tada sam stvarno obišla cijelu Srbiju, uzduž i poprijeko. Svaki dan su se događali prosvjedi i ja sam stalno putovala s tim političarima i držala mitinge i u sebi otkrila da imam talenta da ‘mitingašim’. Za samu politiku, ipak, nemam talenta. Kad smo srušili Miloševića, Zoran Đinđić mi je ponudio mjesto poslanika u prvom demokratski izabranom sazivu Narodne skupštine nakon petog oktobra i pada Miloševića.

Đinđićeva slika

Ja sam, naravno, uz veliku čast to prihvatila, ali nisam baš slavno završila kao političar. Ubili su Zorana Đinđića i sve je loše završilo. Da ga nisu ubili, uvjerena sam da bi i Srbija danas izgledala bitno drukčije. Na biblioteci u svom stanu imam, kako je zovem, baštu pokojnika, baštu anđela i u njoj su fotografije mojih pokojnih koji su napustili zemlju i otišli u neki kozmos, pošto vjerujem u selidbu duše. Tu među pokojnima iz moje familije i prijatelja stoji i Zoranova slika. I dalje mi je strašno kad se sjetim da su ti koji su ga ubili to uradili s jakim razlogom da unište Srbiju. Srbija se nakon tog atentata ne može povratiti ni za stotinu godina. Sve bi bilo drukčije da je ostao živ. Sigurna sam. Svi moji trenuci s njim su pamtljivi. On je bio tako lucidan, od boga nadaren čovjek, iznimno obrazovan, šarmantan, duhovit, brz, srljao je nekad i brže nego je možda trebao, držao je fantastične govore koje je govorio iz glave. Imao je jasnu viziju što Srbija treba biti. Velika čast mi je što sam bila u revoluciji i što sam bila jedan od njegovih poslanika.

Onda je otvorila oči, senzualno se nasmijala i - zapalila još jednu cigaretu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:52