Na službene Facebook stranice Mirka Filipovića, Cro Copa, ni nekoliko dana nakon borbe s Remyjem Bonjaskyjem na Glory turniru u zagrebačkoj Areni, ne prestaju stizati žestoki komentari na pobjedu nizozemskog borca.
Obožavatelji Cro Copa i dalje bjesne na suce koji su pobjednikom na bodove proglasili Bonjaskyja. Ima, doduše i onih koji kažu da su očekivali veću suzdržanost i poštovanje prema oponentu u ringu, posebno od Mirka Filipovića, čovjeka poznatog po fair playu i zdravom natjecateljskom duhu.
Bez obzira na (za mnoge) pogrešnu odluku sudaca, Mirko nije trebao otići iz ringa, kažu. I nije važno je li u odluci o Bonjaskyjevoj pobjedi prevagnula činjenica da mu je to zadnja borba u karijeri.
Sve te napise i reakcije javnosti Mirko Filipović prvi je put komentirao u intervjuu za službeni internetski portal Gloryja, tri dana nakon turnira.
- Nakon borbe sam bio prepun adrenalina i pod velikim stresom. Kad su Remyja proglasili pobjednikom, zagrlio sam ga, čestitao mu, okrenuo se i otišao - rekao je novinaru Filipović. - Otad čitam kako sam trebao biti veći sportaš, ostati u ringu i govoriti. Pa, nisam baš bio raspoložen za mikrofon.
No, otkrio je i nešto što javnost do tada nije čula, razlog zbog kojeg nije došao ni na konferenciju za novinare.
- Primio sam telefonski poziv. Moja majka je te večeri završila u bolnici. Gledala je borbu doslovno na rubu sjedala i gotovo doživjela srčani udar. Srce joj je ubrzano lupalo i bila je pod velikim stresom. Bila je pod stresom cijeli tjedan. Srećom, moj nećak je bio ondje i odveo ju je u bolnicu. Noć je provela u bolnici i ujutro su je pustili - objasnio je Filipović.
- Zato nisam mogao doći na konferenciju za novinare. Ispričao sam se organizatorima. U takvoj situaciji, koga briga za borbu! Bio sam doista šokiran.
Tek kada su liječnici rekli da je s njegovom majkom Anom sve u redu, mogao se smiriti.
I žao mu je, kazao je, što je zagrebačka publika izviždala njegova protivnika.
- Remy mi je drag i cijenim ga. On je jedan od najvećih kickboksera svih vremena... Nije zaslužio uzvike i zviždanje. No, mislim da publika nije zviždala njemu, nego sucima. Remy je to shvatio osobno i bio je vrlo emocionalan, plakao je. To mu je bila posljednja borba i nije zaslužio takav oproštaj. Nabavit ću njegov broj i nazvat ću ga da mu objasnim kako ljudi nisu zviždali njemu, nego ih je razočarala odluka sudaca. Bilo mi je žao da takvo što čuje na kraju karijere... To nije bilo upućeno njemu - objasnio je Filipović.
Novinaru Gloryja otkrio je i da se ovih dana sprema na kraći odmor.
- Idem na obalu na nekoliko dana, a onda u rodno selo. Ne znam što poslije. Sada se želim odmoriti i ne želim razmišljati o borbama. Nakon toga ćemo vidjeti što će se dogoditi.
A njegovo rodno selo, Privlaka kraj Vinkovaca, očito ima blagotvoran utjecaj i pravo je utočište za odmor nakon turnira.
To se može iščitati iz rijetkog Filipovićeva povjeravanja novinarima o privatnom životu.
U tom je slavonskom mjestu, uostalom, i počela njegova ljubav prema borilačkim sportovima: u garaži obiteljskog doma je kao 10-godišnjak zaluđen filmskim akcijskim junacima poput Brucea Leeja, a poslije i Jeana Claudea Van Dammea, počeo raditi na svojem slavnom lijevom high kicku.
Vježbao je u svakoj prilici i to uz pomoć improviziranih utega od betona i metalnih šipki i na vreći za udaranje koju mu je napravio otac Žarko, električar zaposlen u Hrvatskim željeznicama.
Kad priča o djetinjstvu i ranoj mladosti, Filipović govori kako je bilo lijepo, skromno i mirno, te kako su starija sestra i on oduvijek imali iznimnu roditeljsku podršku.
Otac mu je, nažalost, preminuo 1994. godine. Bio je to strašan udarac za tada 19-godišnjeg Mirka.
- Umro je kad sam bio na životnoj prekretnici, kad mi je jako trebao da me svojim savjetima usmjeri dalje. No, bez obzira na sve, nikad mi nije palo na pamet drogirati se, piti ili krasti - izjavio je u razgovoru za jedan ženski magazin.
Tada je, rekao je, shvatio da su borilački sportovi jedina karta na koju može zaigrati da bi se izvukao iz egzistencijalnog gliba u kojem su našli on i majka.
U sjajnom dokumentarcu koji je o njemu napravio Robert Knjaz, prisjetio se i kako je upisao Policijsku akademiju u Zagrebu. Jer, oduvijek je želio biti policajac.
- Bio sam ispod crte. Mama je plakala. A onda su mi javili da sam ipak primljen. Bile su tu neke veze, ali dandanas ne znam koja je upalila, tko mi je pomogao - objasnio je iskreno kroz smijeh. U svakom slučaju, želja da postane policajac ostvarila mu se baš do zadnjeg detalja - jer je radio kao specijalac u ATJ Lučko i tako, po priči koju svi znaju, postao - Cro Cop.
- On je šarmantan, duhovit i jednostavan čovjek koji vam se lako svidi - kaže sportski novinar koji od početka prati karijeru Mirka Filipovića i na činjenicu da iznimno rijetko govori o privatnom životu dodaje: - Baš kao svaki pravi sportaš. Nema potrebu za prikupljanjem bodova samoreklamiranjem. Ponekad zna biti loše raspoložen i zajedljiv prema novinarima, no to je dio njegova šarma.
O Mirku Filipoviću, k tome, puno govori i to što se u više od dva desetljeća sportske karijere i stalne izloženosti javnosti uz njegovo ime nije vezala niti jedna afera.
U njegov obiteljski život javnost je samo lagano zavirila kad se 2002. godine vjenčao s anesteziološkom tehničarkom Klaudijom Šuker i kad su im se rodili sinovi Ivan i (11) i Filip (3).
Imao je, u karijeri, uspone i padove, ozljede i operacije, no ostao je jedno od najpoznatijih imena iz Hrvatske u povijesti borilačkih sportova - 2012. bio je pobjednik u K-1, najprestižnijem natjecanju u svijetu borilačkih sportova, dva puta je došao do finala, a jedanput osvojio treće mjesto. U Prideu se upisao u povijest kao borac s najviše nokauta udarcima u glavu (uglavnom onim svojim legendarnim lijevim high-kickom), najviše pobjeda u povijest te organizacije, a u MMA-u se borio s najvećim legendama - od Fedora Emelianenka, Wanderleija Silve do Antonija Rodriga Nogueire.
Teško je procijeniti koliko je zaradio. Filipović je uvijek isticao da mu ne treba puno, bitno mu je što je svojoj obitelji osigurao ugodan i udoban život.
- Financijski sam osiguran. Nisam bio glup. Nisam bacao novac kroz prozor kao mnogi borci u povijesti MMA, boksa i kickboxinga. Mnogo je milijunaša ostalo bez ičega - rekao je razgovarajući prije Gloryja s novinarom MMAmanije.
Osim kafića u Zagrebu koji je otvorio prije sedam godina, Filipović ima poslovni prostor u Vinkovcima koji iznajmljuje jednoj klinici. Ima i tri stana u Zagrebu koje također iznajmljuje i vozi dobar automobil. Obnovio je obiteljski dom u Privlaci i to bi bila priča o njegovu bogatstvu. Ne sanja o nekim velikim poslovnim pothvatima i potezima u budućnosti - zapravo, za GlobusPad je 2012. godine izjavio kako bi, da je jako bogat, sagradio golemi azil za pse i sve ih spasio - jer pse obožava - jednako male i velike.
Okušao se i u politici, proveo je jedan mandat u Saboru, što danas ne ocjenjuje osobito plodonosnim razdobljem u svojem životu. Politika mu je bila izazov dok nije shvatio kako stvari funkcioniraju. I da malo toga može napraviti.
Iako je u 39. godini, u ozbiljnim godinama za borca u ringu, rijetko govori o povlačenju. Svjestan je oduvijek da svaka borba može biti posljednja, da je sport kojim se bavi opasan. I majka i supruga strahuju za njega svaki put kad uđe u ring, no on je više puta rekao da će o prekidu karijere odlučiti sam, kad za to dođe vrijeme.