Haris Džinović: Prijavljen sam u Parizu, a živim po kafanama svijeta

ZAGREB - Za Harisa Džinovića vrijeme kao da je stalo. Jer točno ovako kao što izgleda danas izgledao je i prije petnaestak godina, kada smo se upoznali u Dubrovniku, gdje smo oboje ljetovali, i, svatko sa svojim društvom, odsjeli u istom hotelu. Džinović se tog ljeta nije kupao u moru.

Umjesto toga dane je provodio sa svojim prijateljima na hotelskoj terasi, a unatoč vrućini ni jedan jedini put s glave nije skidao šilt-kapu koju bi povremeno zamijenio šeširom. Šešir, brkovi, zlatna naušnica i zlatni lanac oko vrata Džinovićevi su zaštitni znakovi, a šešir je, kaže, na glavu prvi put stavio prije tridesetak godina, kada je nastupao s grupom Sar e Roma, jer mu se, kako kaže, činilo da će tako izgledati više ciganski.

Od tada pa do danas obavezno nosi šešire, šilt-kape ili gusarske marame, a premda u Wikipediji stoji da je gologlav samo kad karta, to nije točno. Naime, Haris Džinović i poker igra pokrivene glave.

Sa šeširom na glavi, turpijajući nokte, dočekao nas je i u garderobi riječke Dvorane mladosti, u kojoj je prošle subote nastupio u sklopu hrvatske promocije albuma “Magic”. Velika glazbena zvijezda, čijem su se glasu divili Jack Nicholson, George Michael, Mick Jagger, Kevin Costner... sjedila je na stolu u garderobi, rukom se oslanjajući na kofer sa scenskom odjećom koji je do dvorane donio sam.

- Mogao bih, naravno, imati gomilu potrkala koji bi stvarali pompu oko mene noseći moje kofere, ali ja nisam taj tip - kaže Džinović, gladeći brk i raspitujući se koji je restoran u Opatiji otvoren do kasno u noć kako bi nakon riječkog koncerta mogao otići na večeru.

Dobri obiteljski geni

• Niste se mnogo promijenili u ovih petnaestak godina. Jesu li u pitanju geni ili ste mladi ostali zato što imate trideset godina mlađu ženu, 29-godišnju Melinu, s kojom imate dvoje male djece, Đinu i Kana?

- Ne znam. Valjda je do gena. Ne vjerujem da je to djelo moje žene i djece, jer sam vidio mnoge moje vršnjake koji također imaju mladu ženu i malu djecu, a izgledaju poprilično oronulo.

• Jesu li supruga i djeca zajedno s vama posjetili Hrvatsku?

- Trebali su, ali je to otpalo, jer su u školi pokupili ospice, sad je oko toga doma cijela strka.

• Gdje je zapravo vaš dom?

- Administrativno smo stacionirani u Parizu. Ali, non-stop smo na putu. U Beogradu, Zagrebu, Stuttgartu, Sarajevu...

• Kako to usklađujete sa školskim obavezama vaše djece?

- Lako. Idu u francusku školu koja postoji u svim većim svjetskim gradovima i radi po identičnom programu. Klinci tako mogu putovati s roditeljima iz grada u grad, a da ništa u školi ne propuste.

• Zahvaljujući glazbenoj karijeri, već ste 30-ak godina u pokretu.

- Ja za sebe ne vidim nikakav drukčiji način života. Ne mogu se zamisliti na jednome mjestu, pogotovo ne kako u nekoj kancelariji radim od devet do pet. Ovako mi je dobro. Mijenjam sobe, mijenjam gradove i svagdje pjevam. Dok pjevam, pjevam, a kad mi to dosadi, objavit ću prekid karijere, ali mislim da neću prestati putovati.

• Razmišljate o prekidu karijere?

- Ne.

• Vaši zaštitni znakovi su šešir, zlatni lanac i brk...

- Tako ispada. Ali bez njih bih se osjećao kao da sam gol. A mislim i da mi dobro stoje.

• Kada ste posljednji put bili bez brkova?

- Ajoj! Još u vojsci, prije četrdesetak godina. Brkove sam pustio u gimnaziji, kako bih bio stariji i drugačiji od ostalih.

• U to gimnazijsko vrijeme bili ste poznatiji kao nogometaš nego kao pjevač. Vaši vršnjaci iz Sarajeva kažu da ste bili sjajni na terenu i pamte kako ste igrali u prvoj postavi Željezničara...

- Ne bih rekao da sam bio sjajan. Ali, da, bio sam dobar nogometaš. Motao sam se neko vrijeme i u Željinu prvom timu, igrao sam tamo u špicu. Nogomet sam tada volio čak više nego muziku.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA