‘Moji intimni memoari razotkrili bi mnoge’

Mir i miris malene uvale između Blata i Vele Luke na Korčuli savršeno su okruženje za kreativni rad. Silvija Luks, novinarka i diplomatkinja, tu ima vikendicu u kojoj trenutno radi na svom prvom scenariju za igrani film pod nazivom “Golubinjak”.

- Riječ je o ljubavnoj drami s elementima špijunskog trilera, temeljenoj na istinitom događaju koji povijest bilježi kao pobunu Hrvata. Zbila se 17. rujna 1943. u gradiću Villefranche-de-Rouergue na jugu Francuske. O samom događaju postoji barem šest povijesnih verzija - tumači Silvija Luks kojoj rad na scenariju, odmak od dnevnopolitičkih događanja i novinarskih okapanja i kontroverzi, čini dobro.

Povijesna istina

- Razne države i razni povjesničari različito ga bilježe i tumače. To je i razumljivo jer su najvažniji arhivi o toj antifašističkoj pobuni, primjerice oni u Beogradu, Londonu i Moskvi. još uvijek nedostupni istraživačima, a mnogi su i uništeni. Tako je pobuna Hrvata do danas ostala tabu-tema i crna rupa europske povijesti o kojoj svi najradije šute. To je za scenarista sjajno jer ne mora robovati niti jednoj službenoj povijesnoj “istini“.

Za svoj je scenarij dobila i sredstva od HAVC-a, a to joj, kaže, kao novinarskom penzioneru puno znači.

- Valjda im se svidio moj sinopsis i hrabrost da se bavim tom skliskom tabu-temom. Više od 20 godina istraživala sam taj događaj, snimila o njemu i njegovim posljedicama pet dokumentarnih filmova, bila u Villefranche-de-Rouergue mnogo puta... Sada sam odlučila napisati scenarij za igrani film koji se temelji na osobnoj drami Francuskinje Marguerite Plo, svjedokinje događaja, i njenoj ljubavi s jednim od glavnih organizatora pobune. Marguerite je umrla prije 20 godina, a svoju ljubavnu priču ispričala mi je kad sam za francusku televiziju s kolegom Thieryjem Nolinom snimala prvi dokumentarac.

Uvala na Korčuli

Kuća koju su ona i njezin pokojni suprug Vanja Kalogjera sagradili prije više od 30 godina, njezino je omiljeno utočište tijekom toplih mjeseci.

- Moj je suprug rođen na Korčuli i od njega sam naučila voljeti zore i sumrake uz more, a u morskim valovima i bonacama nalaziti nadahnuće i smiraj - objašnjava vitalna umirovljenica kojoj će se već sljedeći tjedan pridružiti i sin Vibor Kalogjera, snaha Martina i unučica Asja koju obožava.

- Jedva čekam da dođu! Moj je sin u internetskom biznisu pa će mi pomoći kad se spetljam oko interneta kojeg tu naizmjence ima i nema. Snaha Martina je liječnica i bdije nad mojim oscilirajućim tlakom koji je logična pojava s obzirom na datum proizvodnje moje malenkosti i trenutačne neuobičajeno velike vrućine. Petogodišnja Asja, ljubav moja i jedina osoba koja je tvrdoglavija od mene i duhovitija od mog sina, ispunit će kuću smijehom i preuzeti zalijevanje cvijeća. Kolače ćemo, kao i uvijek, praviti zajedno - govori veselo.

Sin i otac

Kao i mnogo puta dosad, ponavlja da je sin Vibor najbolje što joj se dogodilo u životu, iako joj je danas pomalo žao što ima samo njega, što nije imala više djece.

- Ponekad previše brinem o njemu i nesvjesno mu se petljam u život i tamo gdje ne bih trebala, što je glupo i 35-godišnjem muškarcu povremeno mora ići na živce. Mi imamo klasičan odnos majke i sina jedinca - priznaje.

Sin je i prvi kritičar njezina rada, a za scenarij “Golubinjaka”, koji bi trebao biti europska koprodukcija, dao je nekoliko dobrih ideja koje je ugradila u priču. Ustvari, sin joj pomaže baš onako kako je ona kao 14-godišnjakinja pomagala svom ocu, redatelju Milanu Luksu koji je bio autor prvog kratkometražnog igranog filma u povijesti tadašnje jugoslavenske kinematografije.

- Film se zvao “Prijatelji s otoka Suska”“, ali o tome se malo zna jer smo mi u Hrvatskoj oduvijek skloni divljenju uvoznim veličinama, a vlastite ne vidimo, niti priznajemo. Ja sam iz filmske obitelji. Tata je bio prvi direktor i jedan od osnivača Filmskog festivala u Puli davne 1958. godine, ali je brzo smijenjen jer se protivio preseljenju festivala u Beograd. I tada je, kao i danas, o imenovanjima i smjenama odlučivala i odlučuje politika - priča Silvija Luks.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju priloga Jutarnjeg lista Studio