VELIKI JUBILEJ KOJI JE ŠOKIRAO JUGOSLAVIJU Kako su hajdukovce ispratili kao žrtve, a dočekali kao heroje

Hajduk je u 105-godišnjoj povijesti imao brojne značajne i velike pobjede, ali ona ostvarena u Beogradu 8. svibnja 1991. u finalu Kupa Jugoslavije protiv Crvene zvezde s 1-0 (gol Alena Bokšića), sasvim sigurno zaslužuje rang broj jedan. Bila je to posebna utakmica, odigrana u naelektriziranom ambijentu, u vrijeme kad je Hrvatska počela ostvarivati svoju neovisnost. Uostalom, bio je to posljednji finale Kupa maršala Tita, taj trofej od srebra, težak 4,5 kilograma, sad ukrašava trofejnu salu Hajduka. Bio je to faktički “ratni trofej” kako su ga naslovili u svojem dokumentarcu novinari Blaž Duplančić i Alen Orlić.

Pobjeda na stadionu JNA djelovala je kao prava senzacija s obzirom da je C. zvezda bila jedna od najjačih u Europi (nakon tjedan dana osvojili su Ligu prvaka). Kad se vrati film iz tog doba mora se priznati kako je Skoblar bio jedini koji je vjerovao u pobjedu. Strijelac pobjedonosnog gola danas ne voli pričati o nogometu, taj dio života ostavio je po strani.

- Uvijek se prisjetim kako smo ispraćeni, kao žrtvovani iz Splita, a kako smo dočekani kao heroji na Poljudu - rekao je Joško Jeličić.

Glorificira Bokšića, kaže da je bio veličanstven, nezadrživ, neukrotiv… Bokšić je doveo Hajduk u vodstvo u 65. minuti, poslije toga se igra zaoštrila do incidenta. U 70. Mihajlović je na grub način startao s leđa na Kovača, došlo je do tučnjave, epilog: crveni kartoni za Mihajlovića i Štimca. Kasnije je ipak Štimac, premda isključen, pa protivno pravilima, primio Titov pokal iz ruku izaslanika Predsjedništva SFRJ Vasila Tupurkovskog.

Najdraži trijumf

- Tupurkovski me pogledao, čestitao, rekao je: Čestitam kapetane, junački ste se izborili i predao mi srebrni pokal - sjeća se Štimac.

Štimac se ove zime sreo s Robertom Prosinečkim pa su razgovarali i o tom finalu.

- Robi mi je priznao kako mu je taj poraz teško pao, ali i da smo ih nadigrali…

Čuo sam se s Prosinečkim, koji će uskoro na pripreme s Azerbajdžana u Austriju, pa će tijekom lipnja u Zagreb:

- Vraćao mi se film s te utakmice, ne volim poraze, posebno taj. Jer tada je Zvezda bila najmoćniji klub u Europi. No, Hajduk nas je iznenadio, zasluženo su nas dobili. U stvari, Bokšić je odlučio, bio je nezadrživ.

Trener Hajduka Josip Skoblar je i na inauguraciji za viteza Francuske govorio kako mu je “ta pobjeda u Beogradu protiv C. zvezde najdraža u trenerskoj karijeri”.

- Čim smo saznali da igramo protiv C. zvezde, Josip je odmah počeo s pripremama… U međuvremenu se dogodila tragedija, pokolj naših policajaca u Borovom Selu, poginulo ih je dvanaest, više od dvadeset ranjeno, pa je odigravanje finalne utakmice došlo u pitanje - sjećanja su Ante Ivkovića, jednog od vođe puta.

Mesić tražio pobjedu

Oko odigravanja utakmice konzultiralo se i Stjepana Mesića, tada člana Predsjedništva SFRJ, koji je iz Beograda poručio: “Obavezno igrajte finale i pobijedite”, tako je ispričao Ivo Petrinović, predsjednik Skupštine Hajduka iz tog vremena, telefonski dijalog s Mesićem.

Hajduk je u Beogradu nastupio s crnim florom na rukavima dresa u znak žalosti zbog pogibije hrvatskih redarstvenika, ali su uoči utakmice objašnjavali kako su igrači na taj način izrazili žaljenje zbog smrti kćerkice Milija Hadžiabdića, koja je četiri dana prije finala stradala u prometnoj nesreći. Ostala je kao dokument fotografija i videozapis s početka utakmice, prigodom intoniranja himne “Hej Slaveni” jedino je Hadžiabdić ostao uspravan, drugi su se osjećali nevoljko pa su to i manifestirali.

- U Beograd smo doletjeli kao komandosi iz Splita, vojnim avionom “Antonov”, otišli do hotela Palace na odmor, onda na utakmicu, pobijedili, osvojili Kup i iste večeri razdragani vratili se u svoj Split - rekao je jedan od vođa puta Petar Lovrić.

Dragi Setinov ovako tvrdi:

- Samo sa Skoblarom se moglo osvojiti taj Kup. Ne vjerujem da bi s drugim trenerom uspjeli. Skoblar je bio motivator, silno nas je napumpao, uvjerio kako smo u stanju pobijediti usred Beograda.

U komentaru za Slobodnu Dalmaciju sam napisao:

“Utakmicu je odlučilo po našem mišljenju opredjeljenje trenera Skoblara da se ne brani, da ne igra bunker i čekanje neke greške, njegova prgavost je ‘napumpala’ Bokšića i drugove, koji su jurišali, žarko željeli tu pobjedu i na kraju je ostvarili. Ta samouvjerenost, ta motiviranost, a s druge strane hladnokrvnost u obrani, djelovanje bez panike, pokazala je što znači kolektivna igra, zajedništvo, jer ovo je bila pobjeda - hajdučkog srca”