Toni Kukoč
 DUJE KLARIć/CROPIX
TONI & GORAN

Oni su dva splitska velikana! Krenuli su s Gripa i Firula, pokorili svijet, a sada će ući među besmrtnike

Priča o dva splitska sportaša koji su, svaki u svom sportu, dosegnuli status velikana...
Piše: Neven BertičevićObjavljeno: 19. svibanj 2021. 18:30

Sportaši se trebaju naviknuti i na poraze, kako bi inače bilo tko jednog dana za sebe mogao reći da je pobjednik. Doduše, neki koji su došli do kraja karijere više ne moraju govoriti o pobjednicima i gubitnicima. Pobjednici su znali da su pobjednici i daleko ranije, a gubitnici će uvijek pronaći neki alibi, poput većine hrvatskih političara koji su se našli s pogrešne strane crte na izborima.

Ovo, naravno, nije priča o gubitnicima, ovo je priča o onima koji su, a to se naravno odnosi na sportaše, karijeru okončali kao pobjednici i došli do konačne nagrade. Kao što je ovih dana do konačne nagrade došao Toni Kukoč, čovjek koji je obilježio Gripe za sva vremena, ali je na svoj način obilježio i Chicago Bullse. Jedan od onih koji je sudjelovao u svim velikim pobjedama Bullsa i nemojte se slučajno dati zavesti ako vam, ili kad vam netko kaže:

- Da, da, to je bilo vrijeme Michaela Jordana.

Zvonari Svete Stošije

Vjerovali ili ne, bilo je i onih koji su se navukli na takvu teoriju, uostalom znate da u životu svakog velikog sportaša postoje i oni koji misle drukčije. Bez obzira koliko Rafael Nadal osvojio Roland Garrosa uvijek će se naći netko tko će reći “ali mogao je još jedan”.

Bio sam svjedok zanimljivh diskusija iz najboljih dana nekih naših košarkaša koji su u svijet čarobne igre odlazili s porukom jednog od naših najvećih trenera da bi mogli završiti “kao zvonari Svete Stošije” ili “kao cirkuski košarkaši”.

Srećom, ta pozicija nikada nije bila rezervirana za Tonija Kukoča, koji je na kraju uistinu briljantne karijere ostvario više no što su svi štovatelji njegove košarke željeli. Jer ako je istina da je Kuća slavnih konačna nagrada za svakog sportaša ili trenera, onda je ta konačna nagrada stigla i na adresu Tonija Kukoča.

Krešo Ćosić, Mirko Novosel, Dražen Petrović, Dino Rađa i od sutra pa za sva vremena i Toni Kukoč. Većina mojih prijatelja i poznanika iz novinarskih dana, iako ih danas ima sve manje, a neki se ni ne javljaju, imali su samo jednu poruku. Sastojala se od dvije riječi:

- Hvala Bogu.

Doduše, te su se dvije riječi donekle mijenjale, ali samo ova druga. Prva je ostala zahvala, Bogu ili nekom drugom, svejedno. Važno je bilo da je Toni dostigao svoju zvijezdu, koja će obasjati Gripe i Chicago Bullse i sve ono što je ostvario u jugoslavenskoj i nakon toga i hrvatskoj košarci.

Takvi su rijetki i posebni

Prije nekoliko dana gledao sam odgođenu svečanost primanja u košarkašku Kuću slavnih za 2020. godinu. Priredba koja je bila emotivna bez obzira na okolnosti. Od primanja Kobea Bryanta, tragično preminulog u helikopterskoj nesreći, do oproštaja s jednim od najvećih NBA košarkaša svih vremena, zvijezde San Antonio Spursa Tima Duncana, čiji je sportski put krenuo od izrazito talentiranog plivača s Djevičanskih otoka, ali se prebacio na košarku nakon što mu je tajfun razorio bazen.

Gregg Popovich pažljivo je pratio govor koji je održao Tim Duncan, čovjek s danas neobičnom frizurom, sumnjam da biste vjerovali i da ste vidjeli te lokne, i slušao njegove nadahnute riječi u kojima se sjetio mnogih iako i on zna da mu je nešto ili netko promaknuo. Ali ta ljubav San Antonija i Tima Duncana trajat će zauvijek, baš kao što se nadam da će ljubav Tonija Kukoča i Gripa trajati zauvijek.

Istina, Popovich je doduše jednom rekao da će onoga dana kad Duncan umirovi svoj dres i on prestati biti trener i iskreno govoreći - razumijem taj osjećaj. Taj osjećaj beskrajne sreće koja je gorjela i očito još uvijek gori u velikom treneru koji je odgojio brojne učenike i nikad mu nije bilo teško podijeliti svoje znanje s drugima, ako je netko imao potrebu pitati savjet. Rekao je Popovich jednom zgodom i kako će onog dana kad ostane bez Duncana stići nova era jer to je kao kad ostaviš automobil negdje uz granicu i preko noći shvatiš da si ostao bez svega, i kotača i motora i karoserije, ali i bez volana. Takvi su posebni. I rijetki. Igrači poput Duncana.

I Tonija Kukoča, koji će biti primjen u međunarodni odjel Kuće slavnih na svečanosti klase 2021. godine 11. rujna ove godine. Bit će to dan kada će i Toni Kukoč ostvariti svoj sportski san i san svih onih koji su u njemu vidjeli velikana, a je li se to dogodilo koju godinu kasnije, to zapravo za sve koji vole košarku i Kukočeve izvedbe nije presudno. A u toj njegovoj košarci bilo je ponekad dana kad nije morao zabiti niti jedan poen da bi dominirao i bio najbolji. Malo je bilo takvih košarkaša i sportaša. I zato je zapravo navijačima Kukoča i klubova za koje je igrao život bio toliko lijep.

image
Ivanišević će u tenisku Kuću slavnih u Newportu biti primljen 17. srpnja
Afp

Baš kao što je život svih navijača Gorana Ivaniševića bio na isti način toliko lijep. No, Goran je za razliku od Tonija kada je izašao na teren morao nešto zabiti, a hvala Bogu zabio je asova za nekoliko karijera.

Skretanje s autoceste

Uspon Gorana Ivaniševića prema vrhu je bio drukčiji od Tonija Kukoča jer Toni je pokorio sve u dresu Splita pa i Europu, iako je na tom putu ostao bez nekih važnih suigrača. U Goranu Ivaniševiću je, pak, uvijek bilo dovoljno talenta, a opet je bilo nezadovoljnika. Pogotovo jer je osvojio “samo” jedan Wimbledon, a mogao ih je tko zna koliko.

Ali, Ivanišević je imao objašnjenje za sve što je kroz karijeru prolazio.

- Nikada nisam išao istom stazom, ponekad sam skretao s autoceste i okolnim puteljcima se vraćao.

A to je znalo trajati. Mnogi su pritom gubili ili izgubili živce, ali njegov otac Srđan uvijek kad je bilo teško znao je reći:

- Moj sin će naporaviti nešto veliko kad dotakne dno.

Ne znam je li dotaknuo dno kada je pao na 125. mjesto uoči Wimbledona 2001. ali znamo što se dogdilo u tom Wimbledonu za koji je dobio pozivnicu.

- Sva sreća da su mi je dali inače bih izgubio u kvalifikacijama - rekao je ne jednom.

Znate kako je došao do kraja i pobjede nad Patom Rafterom u onom čudesnom finalu, čudesnom ne samo zato jer se igralo u ponedjeljak.

Nekoliko dana ranije sam sreo i njegovog prvog trenera Boba Bretta, koji je ostao u Londonu da bi gledao to finale, i koji mi je često znao reći:

- Kad čovjek osvoji veliki naslov ima onih koji misle da je došao prekasno. Nikad nije prekasno, ako si pravi.

Genijalne karijere

I Bob Brett je bio u pravu. Nikad nije prekasno za prvi, drugi, peti ili deseti. Pitajte Nadala, on će vam najbolje odgovoriti na to pitanje. Ili Federera ili Đokovića, višestruke pobjednike Grand Slam tunira. Goran Ivanišević osvojio je samo jedan, ali taj “samo” shvatite uvjetno, jer za njega i za sve one koji smo navijali za njega to nije bilo “samo”, to je bilo sve.

Ivanišević je prošle godine biran u Kuću slavnih iako, tako barem tvrdi ili je tvrdio, nikad nije vjerovao da će tamo završiti. Na pitanje zašto, uvijek je imao isti odgovor:

- Zato jer znam da neću.
Srećom, ovoga puta nije bio u pravu. Htio sam mu to reći onog dana kad je stigla vijest o primanju u Kuću slavnih, ali nije se javio. Ni tada, ni kasnije. Ne znam je li promijenio mišljenje, ali mišljenje svih koji su uživali u njegovom tenisu i onda kada je gubio nemoguće ostalo je isto - jednom pobjednik, uvijek pobjednik.

Priča je to koja se odnosi na oba momka iz Splita koji su s Gripa i Firula krenuli prema slavi da bi svoje genijalne karijere doveli do Kuće slavnih. I zato je lijepo da će igrom slučaja proslaviti to u istoj godini. Goran Ivanišević će 17. srpnja doći do konačne nagrade, a Toni Kukoč će 11. rujna primiti nagradu svih nagrada.

Kakav kraj dvije briljantne karijere, dva velika splitska pa onda i svjetska sportaša.

Linker
23. studeni 2024 21:32