Nema odmora, dok traje čudesna sezona lova na rekorde velikih i najvećih prethodnika. To je ono što u ovom trenutku više od svega motivira Matu Pavića i Nikolu Mektića.

Točno pet dana nakon povratka s Olimpijskih igara u Tokiju i osvojene zlatne medalje u svehrvatskom finalu protiv Marina Čilića i Ivana Dodiga, najbolji svjetski tandem je ponovo spakirao kofere i zaputio se na dalek put. Odrednica je Toronto, turnir National Bank Open presented by Rogers, što će reći da je to Masters 1000 turnir, a to se jednostavno ne preskače. Nema niti razloga, 28-godišnji Splićanin je sretan i zadovoljan. Na još jednom dugom putu imat će vremena još jednom duboko promisliti o svemu što su on i Zagrepčanin napravili ove godine i što bi još htjeli napraviti.

VINCENZO PINTO Afp

- Pravo da vam kažem, nisam se stigao odmoriti. Mislim da je to i nemoguće u samo pet dana, a ja sam još potegao i do Splita na dva dana. Čisto da se vidim s obitelji i da s njima podijelim neke trenutke - rekao je Pavić, kojega će po povratku u Split, tamo u rujnu, čekati njegova pločica na Zapadnoj obali.

Živjeli za Wimbledon

Sada je i on dio čudesne olimpijske priče splitskih sportaša, njihova imena i njihovi podvizi ugravirani su na šetnici za sva vremena. Uz njega prvi put će se tamo naći i Matea Jelić i Toni Kanaet, dok će se ona Tončija Stipanovića prepraviti, dopuniti s još jednim srebrom.

TIZIANA FABI Afp

Nego, je li se štogod promijenilo u sedam dana od osvajanja zlata?

- Malo sam iznenađen kako su ljudi oduševljeni, ali baš oduševljeni našim uspjehom. Sada sam potpuno svjestan koliko ljudima znače Olimpijske igre i koliko im je stalo do naših rezultata. Još jednom ću ponoviti da je meni bio i ostao san osvojiti Wimbledon, pa se s te strane nije ništa promijenilo. Nikola i ja smo živjeli za taj Wimbledon, sve smo podredili tome, prošli smo velika iskušenja kroz sami turnir da bismo na kraju dobili taj trofej u ruke. Baš smo se osjećali kao da smo na krovu svijeta, ispunjeni srećom, to je bio taj trenutak.

Odgovarala nam odgoda

Što ne znači da umanjuju vrijednost olimpijskog zlata. Niti slučajno. Tokio je isto bio posebna priča, tamo su bili dio hrvatske reprezentacije, družili se sa sportašima, osjetili taj olimpijski duh. Na kraju krajeva su isporučili ono što se smatralo kao sigurno, olimpijsko zlato. Naravno da nije bilo lako i da je, u stvari, najteže bilo igrati sa statusom prvih favorita.

Nikola Mektić i Mate Pavić u Tokio su otputovali kao friški osvajači Wimbledona, ali i najbolji svjetski par

GORAN MEHKEK/CROPIX

- Sama činjenica da su Olimpijske igre svake četiri godine, u ovom slučaju, pet, daje na važnosti. Eto, nama je baš odgovaralo da su Igre odgođene za godinu dana i da se tako poklopilo da se krajem prošle godine odlučimo ići zajedno, makar smo i jedan i drugi imali jako dobre rezultate s bivšim partnerima. Mi smo znali da ćemo biti dobar tandem, odnosno da nema razloga da ne funkcioniramo na visokoj razini. Ipak, sve ovo što smo osvojili ove godine nadmašilo je naša najhrabrija očekivanja. Drago mi je da se dogodilo i to zlato, vidim i osjećam da je ljudima ono važnije od Wimbledona. To mi je u redu, to razumijem i prihvaćam. Osjetili smo to još za vrijeme olimpijskog turnira i zato nije bilo šanse da se opustimo, da uđemo olako u neki meč. Dali smo sve od sebe i zato smo nagrađeni zlatom.

Makar je to finale bilo posebno i ostat će posebno. Taj međusobni respekt četiri Hrvata, četiri prijatelja. Tek u “match tie-breaku”, kad se sve lomilo, tek tada su malo na površinu isplivale emocije, onaj Matin “tooo” ili Nikolin kratki uzvik kad je osigurao tri meč-lopte. Nema sumnje da će se u budućnosti vraćati na taj meč, prepričavati između sebe detalje.

Fotografija za sva vremena - dva hrvatska para po završetku olimpijskog finala

afp

- Idemo dalje, ispred nas je Toronto, pa Cincinnati i za kraj ljeta US Open. Motiva nam ne nedostaje, umor ne priznajemo. Najvažnije je da smo zdravi, nema nikakvih posljedica nakon napornog ritma. Nismo se niti zadovoljili, ne mislimo stati. Ne idemo, na primjer, u Toronto u stilu „bit će kako bude“. Ne, mi smo spremni.

U lovu na braću Bryan

Tako razmišljaju pravi šampioni, svjesni vlastite kvalitete i svjesni da su odavno postali meta prema kojoj se ravnaju svi ostali. Fantastičan omjer 53-5 ukrašen s čak devet titula dovodi ih na trag legendi, najtrofejnijeg i najboljeg svjetskog para svih vremena, Boba i Mikea Bryana, pa dva Woodiesa, Todda Woodbridgea i Marka Woodfordea, te Johna McEnroea i Petera Fleminga.

- Kad sada tako nabrojite ta imena, zapravo ste sve rekli. Ako su naša imena u miksu s njima, onda je jasno da smo na tragu nečega jako velikog.

Za početak, braća Bryan su zajedno osvojila čak 119 turnira (Mike ih ima pet više, jer je Bob bio malo više ozlijeđen), a u tri sezone su uzimali po 11 titula (2007, 2010, 2013). Prva od te tri sezone bila je sa 77 pobjeda i devet poraza. Službeno, najbolja ikada za jedan par. Australci su, pak, 1996. godine osvojili jedan turnir više, dakle 12, a Amerikanci su 1979. godine potpisali čak 15 titula. Sam McEnroe još dvije više, ukupno sedamnaest. Nevjerojatne brojke.

- Ma, brojke su za smrznuti se, neke će ostati za sva vremena, a naš je zadatak pokušati se približiti, eventualno nešto od toga preskočiti. U planu nam je igrati još sedam ili osam turnira, vidjet ćemo što će biti do kraja godine. U svaki turnir ulazimo s istim ambicijama, s velikim samopouzdanjem, znamo što možemo i koliko vrijedimo.

Okupao sam se dvaput

I stvarno niste umorni, niste zasićeni? Nije vam dozlogrdilo biti stalno na putu, još pod svim restrikcijama, a da ne spominjemo Pariz i Roland Garros, pozitivne nalaze obojice na korona virus...

- Sve je to u redu, ne pada nam teško, jer znam da ćemo nakon US Opena imati vremena odmoriti se. Tri ili četiri tjedna ćemo biti doma, bit će prilike sve nadoknaditi.

Palo nam je na pamet, je li se uopće stigao okupati u moru?

- Jesam, dvaput, između Wimbledona i Olimpijskih igara - nasmijao se. - I to jedva čekam, siguran sam da će u rujnu more biti za kupanje i da će vrijeme biti lijepo.