Hrvatski tenis u 2025. teško je svesti pod jednu, generalnu ocjenu jer bilo je tu, baš kao što i priliči dugačkom vremenskom razdoblju, uspona i padova, dobrih i loših strana, radosti i tuge, iznenađenja i razočaranja. Kad bismo baš morali sve zapakirati u jednu cjelinu, nažalost, više bi dojam i rezultatska ostvarenja naginjali prema negativi i zaključku kako aktualno stanje hrvatskog tenisa nije previše ohrabrujuće, uz, jasno, čast ponekim izuzecima.

Za početak, ono što svakako valja istaknuti jest podbačaj na najvišim razinama natjecanja i kod tenisačica i kod tenisača, odnosno kada gledamo ostvarenja na WTA i ATP turnirima. Jer 2025. će ući u anale hrvatskog tenisa kao godina u kojoj se dogodio povijesni presedan.

Počelo je s dva Gorana

Dogodio se, naime, prekid niza koji je trajao posljednjih 35 godina, odnosno otkako je hrvatske samostalnosti. Prvi puta od 1990. godine naovamo nismo niti u ženskoj niti u muškoj pojedinačnoj konkurenciji imali osvajačicu ili osvajača bilo WTA bilo ATP turnira, niti smo imali barem predstavnicu ili predstavnika u finalu na takvim turnirima.

Taj je doista čudesan niz, pogotovo u kontekstu naše (poratne) države, ekonomije i populacije u usporedbi s ostalim teniskim nacijama, trajao, eto, 35 ljeta i “puknuo” je ove godine.

Dva Gorana, Prpić i Ivanišević, započeli su tu seriju 1990. godine osvajanjem Umaga, odnosno Stuttgarta, i poslije toga svake sljedeće godine hrvatski je tenis imao osvajača ili barem finalista na turnirima elitnih svjetskih natjecanja. Prednjačili su tenisači, koji su dolazili kao u valovima, predvodnik je bio Ivanišević, pa je nakon njega došao Ivan Ljubičić, ubrzo ili praktički paralelno i Mario Ančić i Ivo Karlović, uz njih je rastao Marin Čilić pa preuzeo štafetu, iza njega je stasao Borna Ćorić, pa smo u tom generacijskom lancu kroz više od tri desetljeća redovito imali svog jakog aduta na svjetskoj sceni. I konstantu rezultata.

Kad su, pak, bile rijetke godine da su tenisači možda imali lošiju sezonu ili se na kratko pojavila rupa među generacijama, uskakale su onda tenisačice u prvi plan. Pa bi Iva Majoli osvojila Zürich 1995. i Charleston 2002., ili Silvija Talaja igrala finala Hertogenboscha i Pörtschacha 1999., odnosno osvajala Gold Coast i Strasbourg godinu kasnije. U 2003. se taj niz, pak, nastavio zahvaljujući Karolini Šprem (finala Strasbourga i Beča), odnosno Jeleni Kostanić (finale Espoa). Prije dvije godine je, pak, Donna Vekić održala seriju osvajanjem Monterreya, Petra Martić finalom Linza...

I tako, godina po godinu, došli smo do 35 uzastopnih godina u kojima je uvijek bio netko tko je ostvario jedan od tih ciljeva: pojedinačna titula ili finale na ATP ili WTA Touru.

Sa 2025. taj fascinantni niz završava jer na 59 ATP turnira i 52 WTA turnira održanih kroz proteklih 12 mjeseci niti na jednom nismo imali predstavnika/cu u završnom meču. I to je podatak koji više od svega najbolje ukazuje na “loše zdravlje" hrvatskog tenisa.
Nije to posljedica samo ove sezone, dapače silazna putanja traje već neko vrijeme, a sada se samo došlo do toga da se stanje ogolilo do kraja. Što je, pak, dovelo do toga povod je za stručniju i pomniju raščlambu, a mi ćemo se ovom prilikom zadržati samo na rezultatima i ostvarenjima u 2025.

Nakon loših saznanja na početku, krenimo zato s onom boljom stranom hrvatskog tenisa u godini koja je na izmaku. A to su dvije tenisačice: Antonia Ružić i Petra Marčinko.

Djevojka iz Orehovice prošle je godine ostvarila svoje prve WTA pobjede, a ove godine je nastavila tim tragom. Tako je, primjerice, prvi put izborila glavni turnir WTA 1000 turnira, bilo je to u Rimu, gdje je odmah i prošla prvo kolo, pa je igrala i četvrfinale na WTA Touru u Monterreyu, pa je četiri puta pobijedila Top 50 tenisačice i 11 njih iz Top 100, a među njezinim žrtvama najzvučnije ime je ono Anastazije Pavljučenkove, koja je nekoć bila i 11. na svijetu.

Probila je Tonka, kako je svi zovu, magičnu granicu od Top 100 na svijetu, pa zahvaljujući tome debitirala i na Grand Slamovima ušavši izravno u glavni ždrijeb US Opena. Štoviše, u jednom trenutku ugrabila je i status najbolje rangirane hrvatske tenisačice, preskočivši Donnu Vekić.

Sve je to stalo u proteklih 12 mjeseci skromne, ali izuzetno borbene 22-godišnjakinje, koja će imati jako dobru startnu poziciju u 2026.

- Realan cilj je ulazak među prvih 50 tenisačica na svijetu, ali ne želim si stavljati prevelik pritisak - kaže Ružić.

Još veći skok na WTA listi kroz godinu je ostvarila Petra Marčinko. Čak 174 mjesta je napredovala, a prije svega zahvaljujući ljetošnjem trijumfu na WTA 125 turniru (WTA verzija Challengera) u Rimu. Mlada Zagrepčanka dodatno je oduševila na koncu sezone osvajanjem dva ITF turnira (W100) s kojima je taman za konac godine uspjela i ona prvi puta doći u društvo Top 100.

No, to je ionako bilo samo pitanje vremena jer kod Petre talent nije nikad bio upitan, a bude li zdravlja, jer proteklih godina su je ozljede svako malo usporavale, juniorska pobjednica Australian Opena iz 2022., tek bi u nadolazećoj sezoni i onima budućima mogla “eksplodirati”.

Ima hrvatski ženski tenis i treću igračicu u Top 100, Donnu Vekić, samo što je kod nje sezona prošla posve “naopako”. Štoviše, nakon blistavog ljeta 2024. garniranog polufinalom Wimbledona i olimpijskim srebrom očekivalo se da će Osječanka “otpustiti kočnice” i jurnuti prema svjetskom vrhu, ali umjesto toga krenula je u - rikverc.

Donna Vekić

WANG ZHAO Afp

Teniski je oksimoron što je u jednoj od najlošijih sezona u karijeri - samo 14 pobjeda i 21 poraz - Donna upisala i najbolji renking karijere, 17. mjesto. No, to je bila više slučajna posljedica stalne fluktuacije na WTA listi, nego li Donninih uspjeha. Kojih, realno govoreći, u 2025. nije bilo. Osmina finala Australian Opena na startu sezone djelovala je ohrabrujuće, ali pokazalo se da je to bila tek iznimka u moru slabih nastupa.

Kod tenisačica treba još spomenuti i Petru Martić, dugo godina lokomotivu našeg ženskog tenisa, koja je u kombinaciji što kroničnih zdravstvenih tegoba, što nedostatka motivacije, što (uskoro) 35 godina “na leđima”, u dvojbama oko nastavka karijere. Kao što je govorila u ranijem razgovoru za SN, možda joj je 2025. bila i posljednja godina igračke karijere...

S tim se pitanjem zadnjih godina sve češće sudara i Marin Čilić, ali naš veteran i dalje se ne da s teniskih terena. Ove je jeseni napunio 37, a nakon što je 2024. zabljesnuo u kineskom Hangzhouu te sa 777. mjesta postavio rekord kao najniže rangirani osvajač ATP turnira, nije uspio takvu čaroliju ponoviti i u 2025. Doduše, djelić iste je pokazao u Wimbledonu, gdje je dogurao do osmine finala, što mu je “highlight” godine, odnosno u kombinaciji s dobrim rezultatima na Challengerima (dvije titule, još jedno finale) bilo mu je dovoljno da se vrati u Top 100.

Iz tog je društva, pak, ispao Borna Ćorić, makar je u jednom trenutku bio u pozitivnom naletu. Zagrepčanin je osvojio čak četiri titule na Challengerima - što je zajedno s još petoricom tenisača - najviše u 2025., međutim, onda se na putu opet ispriječila ozljeda. Štoviše, nedavno je objavio da se podvrgnuo operaciji desnog ramena, istog onog koje je operirao prije četiri godine i onda pauzirao punih godinu dana. Nadamo se da ovaj put neće morati toliko.

Dino Prižmić nakon godine stagnacije, doduše i muke s ozljedom, imao je puno uspješniju 2025., za koju je uostalom nagrađen nastupom na ATP Next Gen Finalsu, kao jedan od osam ponajboljih tenisača svijeta do 20 godina.

Još jedan Splićanin, Luka Mikrut, također je imao jako dobru, štoviše sjajnu godinu. Osvojio je šest turnira, dva Challengera i četiri ITF-a, te skočio značajnih 218 mjesta na ATP listi u odnosu na prošlu godinu i treba se samo nadati da će nastaviti tim smjerom prema gore, iako će sada stvari i konkurencija postajati i značajno teže.

Za još tri Splićana, Bornu Goju, Duju Ajdukovića i Milija Poljička godina je bila prilično problematična.

Ove godine ostali smo i bez Grand Slam titula u konkurenciji parova, a to je bila kategorija u kojoj smo proteklih godina imali snažne adute. Imali smo ih i sada, prije svega u Mati Paviću, ali najveća nagrada je ovaj put ipak izostala. Iako nije bio daleko - sa Salvadorcem Marcelom Arevalom igrao je polufinale Wimbledona. No, ako ništa drugo, Mate (3) i Nikola Mektić (1) donijeli su nove četiri titule s Masters 1000 turnira, Mektiću time za popuniti kolekciju titula sa svih devet Masters 1000 nedostaje još samo ona iz Kanade.

Ivan Dodig (40), makar to nije još objavio i službeno, čini se kako je zaključio svoju bogatu igračku karijeru. Nije isključeno kako će još negdje i nekad odigrati koji turnir, ali stalni angažman i “puni kalendar” vjerojatno je prošlost za trostrukog Grand Slam pobjednika u parovima.