Od kataklizme do Gagarina u 13 godina: ‘Ovo je za naše poginule prethodnike, gledali su nas odozgo i davali nam energiju‘

Sedmog dana rujna 2011. godine Jaroslavlj je zavijen u crno.

Zrakoplov koji je trebao poletjeti iz ruskog grada, smještenog 250 kilometara sjevernoistočno od Moskve, prema bjeloruskom Minsku srušio se prilikom polijetanja, a u njemu je bila kompletna momčad i stožer hokejaške momčadi Lokomotiva, jedne od tada najboljih momčadi KHL-a, druge najjače hokejaške lige na svijetu.

Nije bilo preživjelih, barem ne što se tiče članova Lokomotiva, svih 26 igrača i 11 članova stručnog stožera i osoblja poginulo je. Aleksander Galimov, jedan od igrača, pronađen je živ, ali je preminuo pet dana kasnije u bolnici od (pre)teških ozljeda iz nesreće. Jedini preživjeli od ukupno 46 osoba koliko ih je bilo u zlokobnom zrakoplovu jest jedan od mehaničara, Aleksander Sizov.

Tragedija hokejaškog klub Lokomotiv jedna je od najvećih, ako možemo tako nazvati, ljudskih katastrofa u povijesti sporta. Ostavila je klub bez prve momčadi, ostavila je u žalovanju Rusiju, ali i druge države iz kojih su došli stradali hokejaši: iz Češke (trojica), Švedske, Ukrajine, Slovačke, Njemačke, Latvije.

No, skoro 13 godina od te nemile traume, nova generacija hokejaša Lokomotiva ponovno pronosi slavu kluba i čini to u ime poginulih hokejaša iz grada na Volgi.

Jer Lokomotiv je novi šampion KHL-a, odnosno osvojio je prvu titulu prvaka nakon te avionske kataklizme. I zapravo se može reći samo nakon 13 godina, jer život nakon takve agonije u Jaroslavlju nije bio jednostavan, oporavak hokejaške zajednice bio je još teži i trebalo je vremena da rane zacijele, a mnogima iz grada i iz Lokomotiva vjerojatno još uvijek ni nisu do kraja, a možda nikad i neće.

Ipak, Gagarinov kup, kako je naziv pehara prvaka KHL-a, osvojen prije koji dan, najvrjedniji trofej koji se u Rusiji, a i izvan NHL-a može osvojiti, možda malo pomogne u tom procesu kontinuirane regeneracije.

- Vjerujem da su nas dečki iz 2011. gledali odozgo i davali nam neku vrstu energije. I njima treba zahvaliti za ovaj trofej. Ovo je za njih, napokon smo to uspjeli učinili za njih - rekao je jedan od danas najboljih hokejaša Lokomotiva, Aleksander Radulov.

Oni koji malo više prate hokej, ili oni koji su pratili zagrebački Medveščak kad je svojevremeno bio dio KHL-a, sigurno se dobro sjećaju Radulova, jednog od najboljih ruskih hokejaša unazad 15-ak godina. Igrao je u NHL-u za Nashville, Dallas, Montreal, prošao i u KHL-u kroz velikane (Dinamo Moskva, CSKA Moskva, Ak Bars...), ali pri tome su ga pratili i česti nestašluci, sukobi, jer prgavost je nešto što Radulov nikada nije mogao zatomiti.

No, taj je Radulov sa 38 godina na leđima i dalje vrhunski igrač, što je dokazao u netom završenoj sezoni KHL-a. Proglašen je za MVP-a doigravanja, nakon što je sa 16 bodova (7 golova + 9 asistencija) u 21 utakmici nosio Lokomotiv prema Gagarinovu trofeju. Završni je čin bila finalna serija protiv Traktora iz Čeljabinska, koja je okončana u pet utakmica, odnosno konačnim omjerom 4-1.

- Možda je finale završilo brže nego su ljudi očekivali ili htjeli, ali Traktor je bio vrlo jak protivnik i svaka utakmica u kojoj smo pobijedili, mogla je vrlo lako otići i na njihovu stranu - dodao je Radulov.

Inače, Lokomotiv je bio tri puta prvak Rusije (1997, 2002., 2003.), ali to je bilo prije formiranja snažnog KHL-a koji je jedno vrijeme s klubovima iz Finske, Češke, Slovačke, Kine... bio rusko-europski pandan NHL-a. No, i prošle su sezone već "željezničari" igrali finale KHL-a, ali ih je tamo pomeo (4-0) Metalurg iz Magnitogorska.

- Znali smo da će nam ta prošla sezona prolaziti kroz glavu, ali odlučili smo ispisati novu priču za Jaroslavlj i za dečke koje smo izgubili 2011. - naglasio je i kapetan Lokomotiva, Aleksander Jelesin.

On je, inače, jedan od devetorice aktualnih igrača u rosteru Lokomotiva koji su rođeni i odrasli upravo u Jaroslavlju i svi su osim dvojice, koji su mlađi, bili otprilike tinejdžeri kada se dogodila avionska tragedija. Tako da je se dobro sjećaju...

- Ne mogu ni opisati koliko smo mi koji smo rođeni i odrasli u ovom gradu ponosni na ovaj uspjeh. Imamo najveći respekt za one koji su bili prije nas ovdje i za povijest kluba. Ne pobjeđuje se samo na ledu, već i u glavama i srcima.

Radulov nije iz Jaroslavlja, već iz Nižnjeg Tagila, ali došao je ove sezone kao savršeni dodatak lanjskim finalistima. Iako je kroz karijeru znao ucjenjivati klubove da mu raskinu ugovor, i znao, primjerice, biti viđen u noćnom klubu u 5 sati ujutro na dan play-off utakmice, njegove vještine na ledu nadmašuju njegove mane.

- Imao sam toliko poziva ljudi koji su me pitali zašto smo ga potpisali. Evo, zašto - rekao je trener Lokomotiva, Igor Nikitin.

- Nema puno igrača poput njega i on je bio posljednji komadić slagalice koji nam je nedostajao za titulu. On je bio šlag povrh torte.

Uostalom, imao je Radulov, inače četverostruki osvajač Zlatne palice za najboljeg strijelca KHL-a, i iskustvo osvajanja Gagarinova kupa. Štoviše, upravo u toj za Lokomotiv tragičnoj 2011. uzeo je titulu prvaka sa Salavat Julajevom iz Ufe. No, imao je isto tako i neka gorka iskustva u finalima: igrajući za CSKA izgubio je 2016. godine odlučujuću, sedmu utakmicu finala od Metalurga MG, pa je onda od tog istog CSKA izgubio i sedmu utakmicu finala 2023., a tada u dresu Ak Barsa. Izgubio je u međuvremenu i Stanley Cup, odnosno NHL finale, s Dallasom od Tampa Baya u pandemijskoj 2020.

Sada je Aleksander Radulov sve to donekle nadoknadio, s još jednim Gagarinom. Zaslužio je čestitke i pohvale, makar, u prvom je planu sada ipak nešto veće od njega, a to je Lokomotiv, klub koji nosi to teško breme prošlosti.

Posljednja utakmica finala protiv Traktora okončana je, inače, u produžetku, a odigrana u Jaroslavlju, pa se titula mogla, eto, prikladno slaviti baš u dvorani koja je bila dom i igračima poginulima 2011.

Štoviše, sjećamo se iz danâ posjeta Jaroslavlju, u doba kad je Medveščak igrao KHL i bio gost Lokomotiva, kako su na vanjski zid Arene 2000, dvorane u kojoj Lokomotiv igra svoje utakmice, postavljene velike portretne fotografije svih poginulih "željezničara" i natpisom iznad "Naša komanda". Kao vječni pijetet stradalima, ali i kao stalni podsjetnik svim novim igračima i budućima generacijama da osim za sebe igraju i za svoje prethodnike koji su nesretno izgubili živote.