Mate Ružić utkao je u svoj trenerski rad neke od najvećih rezultata u povijesti Jadrana, pa i hrvatskog plivanja. Nekada uspješni plivač - potekao baš u Jadranu - zaintrigirao je cijeli plivački svijet kada je prije tri godine na scenu lansirao dva dugoprugaška dragulja - Franka Grgića i Marina Mogića.

Posebno su Grgićevi rezultati djelovali nestvarno. Rušio je već sa 16 godina svjetske juniorske rekorde kao na traci, a s onim koji i danas važi (14:46.09) bio bi u finalu Olimpijskih igara u Tokiju na 1500 metara. Nažalost, ni Grgić ni Mogić nisu bili u Tokiju, ispriječile su se ozljede.

Potom je uslijedila tišina koja traje i danas, pune tri godine nakon što su meteorski bljesnuli. Grgić - kojemu je danas 19 godina - je potpuno nedostupan, a u međuvremenu se svašta pričalo. Čak i da se ostavio plivanja. Neke smo odgovore potražili kod trenera Ružića, nismo sigurni možemo li napisati i Grgićevog trenera Ružića, jer kažu nam da treniraju odvojeno. Mogić (23) je i dalje uz istog trenera.

Previše ozljeda

Što se događa s Frankom Grgićem?

- Svi mi imamo svoj put i ja na tom putu uvijek gledam kako sportašu pomoći da ga izvedem na pravi put. Da je nešto bolno, i nije jer meni je najbitnije kada se okrenem iza sebe da znam da sam dao sve od sebe. Normalno da ne gledam samo sebe, drago mi je i da plivač bude zadovoljan. Franko je i dalje plivač Jadrana. Kada je skinuo svjetski juniorski rekord meni je nakon pet minuta to postalo povijest. Ne volim se okretati onomu što je bilo. Bilo bi super da je to mogao ponoviti. Super je imati taj rekord, ali činjenica je da te nitko ne pita što si bio kao junior. Ja prvi ne znam tko je najbolji juniorski nogometaš na svijetu, pa tako vrijedi i za plivanje. On je imao problema s mononukleozom, a slično kao i Marin, ima problema i s hipermobilnosti koja izaziva te neke upale. Super su za plivanje s tom mekoćom, ali veliki broj pokreta zna dovesti do takvih ozljeda gdje moramo pauzirati. Sad smo na putu da rješavamo te probleme.

Govori se da je prestao s plivanjem?

- To su sve teme koje su se dešavale na putu sportaševih kriza. Nije lako podnijeti deset ozljeda u godini. S druge strane shvaćam ga ako je u jednom momentu govorio o ostavljanju, ali evo on je svako jutro na bazenu, trenira, pokušava to izvući iz sebe koliko god može. Pliva za ovaj klub, nastupio je ne Ekipnom prvenstvu, pomogao nam je kao i cijeli ostatak ekipe puno. Uvijek je on tu i uvijek je bio spreman pomoći klubu. On trenira po našem programu, samo smanjeno, koliko može s obzirom na tu ozljedu. Održavamo neku formu koja nije više za dionice od 1500 m već više za 200 m i 400 m, ali nikada on nije prestao raditi po “mom” programu, odnosno po našem programu PK Jadrana. Pliva smanjeno jer okolnosti ne dozvoljavaju da pliva više jer samo može trenirati ujutro. Mislim da bi veliki motiv bio njemu samome da osjeti da ga godinu dana ništa ne zaboli. Mislim da bi to bio glavni motiv. On i ja smo pričali milijun puta, uvijek sam mu bio na raspolaganju kao što sam i dan danas. Uvijek sam ga usmjerio kako treba tako da mislim da bi mu najveću motiv bio da ga jedan period ništa ne zaboli.

Marin Mogić i trener Mate Ružić planiraju još dugo raditi zajedno

JAKOV PRKIć/Cropix

Pričaju, a ne znaju

Neki kažu da je bio pretreniran?

- Kad ljudi sa strane kažu da je puno trenirao, ja bih volio da mi neko na papir stavi koja je mjerna jedinica za puno. Ja mislim da je on dovoljno trenirao za svjetski juniorski rekord, a za nešto više je po meni trebalo još rada. Znači on je trenirao onoliko koliko treba za svjetski rekord s tim da smo mi ostavili rezervu za nadopunjivanje obujma rada. Ne mogu reći da smo puno trenirali kada znam da je u prosjeku to 60 km tjedno, a to će prepoznati treneri koji budu čitali. Znam da neki stranci treniraju i 100/120 km tjedno. Mislim da smo iz minimalnog volumena izvukli puno. To što kruže priče, meni je osobno drago da ljudi pričaju jer onda znamo da su još iza nas.

Kakvo je danas stanje u splitskom Jadranu? Kako se osjećate kao plivački trener generalno u ovom trenutku u Jadrana, ali i u hrvatskom plivanju općenito?

- U ovom trenutku grubo je govoriti da sam nekako na dnu jer ima tu mladih plivača koji su isto željni treninga i rezultata. Sad nismo na razini na kojoj smo bili prije dvije godine, ali ne žalimo za tim. Nadamo se “novim” plivačima, koji će onda “pogurnuti” naše olimpijce, Marina i Franka. Nadamo se i njihovom skorašnjem povratku, možda ne tako brzo, ali mislim da će trebati neko vrijeme da to sve skupa prođe. Možda ne na disciplinama na kojima smo ih navikli gledati, ali dobro je u svemu što smo radili s tim velikim disciplinama jer mi uvijek imamo bazu za vratiti se na neke kraće dionice. Baš zbog toga trebat će nam možda malo više vremena. Mogu reći da su nas najviše ubile te stanke gdje se svaki put moraš “čupati” iz nule. Naš minuli rad nam daje za pravo da možemo reći da se imamo šanse za vratiti, malo teže, ali vjerujemo u to.

Jeste zadovoljni svojim poslom generalno?

- Uvijek može bolje, ali može i lošije. Kada dođe lošije, to je neočekivano. Radim od 2004. godine i to je skoro 20 godina staža. To možda izgleda puno, ali to je malo vremena za sebe nadograditi. Svaka dvije godine grubo je reći da se smijem onome što sam radio, ali vidim da se može bolje i osobno smatram da se odmah nakon vrhunskog rezultata Marina i Franka moglo bolje. Tako da je najbolje meni kao treneru živjeti u glavi s idejom da uvijek mogu bolje i da niti u jednom trenutku ne smijem prestati učiti, jer to bi značilo da sam na dnu. Želim biti trener koji će uvijek ažurirati softver.

Franko Grgić

RONALD GORšIć/Cropix

Samo jedno seniorsko

Koliko ima sada potencijala u splitskom Jadranu među novim, mlađim generacijama?

- Nikada ne mogu istaknuti pojedince. Dolaze nam ti mlađi kadeti, jedna dosta radišna ekipa. Ne mogu reći da neko “iskače”, iskakat će onda kada ću moći reći “evo, on mene stvarno moli da više radimo”. Neću naravno u međuvremenu samo sjediti i čekati, uvijek ću motivirati te dečke, ali odluka mora biti njihova..

Kako je Marin Mogić u ovom trenutku?

- U ovom trenutku ima upalu tetive lakta. Znam okvirno što je, ali mislim da će on to bolje objasniti. Prije sam se previše petljao, pokušavao sam se izraziti stručno, pa nije išlo, onda baš zbog toga i ne volim o tome govoriti. Muči nas hipermobilnost koju puno trenera i mojih kolega govori da se može riješiti i ja im stvarno zahvaljujem na tome, ali kod Marina je malo specifičnija situacija i nije baš laka. Neke pokrete koje radi izazivaju upalu, a te pokrete koje radi bi trebale ojačati mišićnu strukturu kako ne bi dolazilo do te hipermobilnosti u laktu.

Koji je Marinov vrhunac koji još može dosegnuti?

- Grubo je što ima samo jedno iskustvo sa seniorskog natjecanja. Bilo je to prije tri godine na EP-u u Škotskoj. I tada je odmah bio u finalu. Svaki put kada smo došli pred glavno, veliko natjecanje na kraju se nije ostvarilo. Šteta što nismo u stalnoj konkurenciji s tim velikim plivačima, tako da mi je jako teško odgovoriti na to pitanje što će biti u budućnosti. Mogu pričati što će biti ako ćemo kontinuirano raditi, ali ovako mi je teško odgovoriti na to pitanje, posebno ako se radi o situaciji u kojoj je puno problema s ozljedama.