Vaterpolska legenda i hrvatski zet opet protiv Barakuda: ‘Ovo mi je dvanaesti SP. To je i za ponos i za plakati‘

Kakva bi to bila najava sraza Hrvatska – Španjolska kada ne bi popričali s njim. Nasmiješenim licem iz Rija (ondje je rođen), genijalcem iz Barcelonete (ondje igra) i hrvatskim zetom (oženio je Hrvaticu s Pelješca).

Felipe Perrone nam je potvrdio ono što nam je Blai Mallarach otkrio. Španjolski cilj i plan za 2024. u vaterpolu - zlatni triptih. Europski, svjetski i olimpijski.

- Da, da, da, ali slušajte. Pa ovo gdje se mi sada nalazimo, igramo, to je Svjetsko prvenstvo, jel‘ tako? Mi naravno da idemo na 100%, idemo na zlato. Znamo mi što je sport, znam ja što je sport. Bilo je utakmica u kojima smo mi izgubili zlato u zadnjoj sekundi, a zadnji put smo osvojili zlato u zadnjoj sekundi. Eto, to je sport! Spremili smo se za zlato, to je naša kultura treninga, priprema, a sad što će biti...

Za razliku od europskih prvenstava na kojima do siječnja ove godine niste imali zlato, na svjetskim smotrama ste vrlo uspješni. Imate ukupno 9 medalja, a trećina toga su zlatne.

- Istina, zadnji put je to bilo u Budimpešti prije godinu i pol dana, 2022. Samo, to se brzo zaboravi, pogotovo mi jer u vaterpolu je jako puno natjecanja. S druge strane, mislim da mi igramo iz godine u godinu sve bolje. Znam da će i ovdje opet odlučivati neki detalji, jedna sekunda, možda opet neka šrauba, ha, ha, ali to je tako.

U čemu je "kvaka" vaše uspješnosti protiv Hrvatske? Na SP-ima, 4 utakmice - 4 pobjede.

- To je pet ta priča o sportu. Brojke i jesu i nisu važne. One od ranije, one više nisu važne. Posebno kad se pripremate za Hrvatsku. Gledali smo vašu reprezentaciju na EP. Vidjeli smo kako je Hrvatska igrala tada protiv Grčke, pa protiv Mađarske u polufinalu. To je momčad koja vam ne ostavlja jednu sekundu za razmišljanje.

Čestitamo na vašem osobno 12. svjetskom prvenstvu.

- Uf, nevjerojatno je to i meni. Nisam to mogao očekivati, mislim da ih je toliko.

Sada je samo upitno je li to pohvalno da tako dugo trajete ili ipak malo sjete jer vas podsjeti koliko je godina za vama.

- Iskreno, to je i za ponos i za plakati, ha, ha. Prvo mi je bilo 2001. u Fukuoki i sad pazi, nakon 23 godine sam još uvijek i dalje tu. Ispratio sam na tom putu, u tom vremenu neke igrače koji su počinjali kao jako mladi, evo recimo Alvaro (Granados). Izrastao je u igračinu. Svakog dana i ja nešto naučim. Lijepo mi je da sam toliko dugo s njima. Ma, ponosan sam. Da, ponosan sam i iskreno, uživam kao dijete. Ništa ne bi mijenjao. Evo me prvi put u životu u Dohi, luda zemlja. Pazi, oni postoje 50 godina, a imaju infrastrukturu, ludilo jedno. Meni je drago baš ovdje.

Pa, kad smo kod iskrenosti i nama je drago što je Felipe tu. Neovisno što će od njega polaziti sva i svaka opasnost.