U više od tri desetljeća državne samostalnosti, hrvatski vaterpolo baštini spomen na nekoliko osobitih nadnevaka. Posebnih dana u našem vaterpolskom ljetopisu kojih se s ponosom sjećamo i koje izdvajamo kao osobite, svakog na svoj način. Od 28. prosinca 1991. kada je na plivalištu uz Savu u Zagrebu, iza zamračenih velikih prozora, u jeku rata, prvi put zaigrala hrvatska vaterpolska reprezentacija. Neslužbena istina utakmica, susret naših igrača iz domaćih klubova i onih koji su tada igrali u inozemstvu. Onda bi tu dodali svakako i prvo olimpijsko finale u Atlanti ‘96., pa sva zlata Barakuda s Rudićem, zatim Tuckom, kao izbornicima. Niska je velika, dugačka, ali takva je i naša vaterpolska povijest i riznica. No, postoji još jedan osobit nadnevak.
- 21. studenoga 2004.
Na ovaj datum, prije točno 20 godina, Perica Bukić je postao predsjednikom Hrvatskog vaterpolskog saveza. Pretjerujemo? Prije konačnog suda, promislite dobro. Dok to činite, mi se usuđujemo pomoći vam s malo tek prisjećanja i navođenja neprijepornih činjenica.
Dakle, prije 20 godina, HVS je imao predsjednika u ostavci (Nikola Grabić), reprezentacija nije imala izbornika (Zoran Roje je podnio ostavku nakon OI u Ateni, 10. mjesto), ali reprezentacija nije imala ni igrače jer su mnogi poručili "dosta mi je, neću više". Savez nije imao novca na računu, sjedište je bilo u Domu sportova, dva malena sobička pretrpana registratorima. Imao je hrvatski vaterpolo i tada igrača, sjajnih. Imali smo i trenere, klubove, ali sa slabašnim, tek povremenim rezultatima. Razlog? Nije bilo sustava!
Onda je došao čovjek s idejom i pokrenuo lavinu. Daleko od toga da je bio sam. Imao je najuže suradnike. Tada pa do danas - Milivoj Bebić, Zoran Roje, Goran Sukno, Ratko Rudić, Boško Lozica, Renato Živković, Predrag Sloboda, Ivica Tucak, Mladen Drnasin, Ivan Milaković... Niti jedan čovjek baš ne može i ne čini sam sustav, ali postoji netko tko mora imati prvo viziju, ideju, pa način provedbe i onaj koji povlači najviše i kad je najteže.
Perica Bukić nije sve to vrijeme predsjednik HVS-a. Ne, tu je funkciju obnašao "samo" do 2010., a od tada dopredsjednik, izvršni direktor... No, poznato je da iza svake bitnije odluke, akcije, namicanja proračuna stoji Pero, kako ga zovu u vaterpolskim krugovima. Sada ono najbitnije, ono što argumentira stavku obilježavanje 20. obljetnice Bukićevog dolaska u čelne strukture HVS-a.
U tih 20 godina, seniorske je reprezentacija osvojila 27 medalja - 3 s OI (sve finala, 1 zlato), 8 na SP (3 zlata), 4 na EP (od toga 2 zlata), 2 s FINA kupa, 7 u Svjetskoj ligi (1 zlatna), 2 s Europa kupa (1 zlatna) i 1 na Mediteranskim igrama (ta je zlatna). Za usporedbu, od 1992. do 2004. osvojeno je tek 5 medalja, sve srebrne.
Postavljeni su neki rekordi kao primjerice čak 7 uzastopnih medalja na svjetskim prvenstvima, daleko najviše i ispred svih ostalih država. Na posljednjih četvero OI, triput je Hrvatska igrala finale. Godine 2019. je Hrvatska bila jedina koja je osvajala medalju na sva tri tadašnja natjecanja (Europa kup u Zagrebu, Svjetska liga u Beogradu i SP u Gwangjuu). Ove godine je postavljen rekord koji nitko nikada neće "skinuti". Na sva tri najveća natjecanja (OI, SP i EP) Barakude su igrale finale. Štoviše, i opet je samo Hrvatska u godini 2024. osvojila medalju na svakom natjecanju.
To su samo seniorski reprezentativni rezultati. One mlađih uzrasta ostavimo za drugu prigodu. Istodobno, Hrvatski vaterpolski savez je s vremenom stekao respektabilan međunarodni ugled i glede organizacije najvećih natjecanja. Potvrda tomu su uz mnoga EP i SP u mlađim uzrastima (žene i muškarci) i čak tri seniorska EP u razmaku od samo 14 godina. Osobit naglasak stavljamo na organizaciju EP u siječnju ove godine, nakon otkaza izraelske Netanye, pa su Dubrovnik i Zagreb "spašavali stvar" u ime Europe.
Sve ove činjenice, a naveden je samo zlatni vrh, nisu baš "pale s neba", niti su bile stvar inercije. Ako je od 1992. do 2004. osvojeno 5 medalja (sve srebrne), a onda u 20 godina čak 27, od toga 9 zlatnih, pa tu se onda nešto očito bitnog dogodilo, promijenilo.
- To je jedno Ratkovo naslijeđe (Ratko Rudić, op. a.) koje je nama usadio dok smo još bili igrači. Cijeloj mojoj generaciji - danas će Perica Bukić na upit je li baš sve ovo zamišljao daleke 2004.
- Mislim da je upravo Ratko najveći "krivac" te ambicije i posvećenosti koju ulažemo, uz moju malenkost i cijeli niz suradnika u svih ovih lijepih, prekrasnih 20 godina za hrvatski vaterpolo. Ovo što danas imamo, to je tada bila moja velika želja. Ipak, bio sam uvjeren da mi to možemo. Teško je sad reći da sam znao da ćemo osvojiti toliki broj medalja, međutim bio sam siguran da možemo jako puno. Kada sam te 2004. najavio da je cilj mog angažmana, doći na krov svijeta i ondje ostati, bilo je dosta skepse oko toga. To je bilo vrijeme kada nismo ulazili u krug 8 najboljih. Često smo bili i deveti, deseti.... Zaokret koji smo tada napravili, inicirao je potpuno novi koncept funkcioniranja Saveza. Jasno, izvršitelji su u bazenu, igrači. Ali bio sam i tada siguran da mi nemamo problem s igračima. Imali smo odlične trenere, ali nažalost nismo imali sustav rada. Izbornici su tada imali ograničen broj dana priprema, imali su 1-2 pomoćnika, da bi dolaskom Rudića to maksimalno profesionalizirali. Njegov prvi uvjet, sjećam se kao danas, bio je da ima 9 pomoćnika. S njim je to stožer od 10 ljudi! Tada je to bilo nešto novo. Španjolci su primjerice imali izbornika, pomoćnika i to je to, sjećam se tih vremena.
Talijani su imali velik stožer, ali i to je Rudićeva ostavština.
- Oni da, ali primjerice Grci nisu imali ni blizu takav stožer. Mađari su bili negdje na pola. Ono najbitnije, što uopće nismo imali posloženo kako treba je bila organizacija. Prije svega financije. Ja sam zatekao proračun HVS-a u iznosu 200.000 eura. Tada je to bilo 1.4 milijun kuna, za cijeli Savez. Usporedbe radi, danas većina naših selekcija zasebno nisu ispod te razine. Program priprema, sparinga, turnira...što onda automatski povlači za sobom broj trenera, ukupno članova stožera, opreme... doslovno sve. Upitan je tada bio i motiv tih igrača, jer ako im oduzmeš dva ljetna mjeseca kad inače imaju pauzu u klupskom vaterpolu, a ne osvoji se ništa, budu deseti na SP ili OI, uz nerijetko medijsko prozivanje, jasno da počnu razmišljati "čekaj, a što to meni treba". To je ono što se zove kult reprezentacije, a to je sustav u kojem je sve posloženo. Igrač je zadovoljan kad su treninzi smisleni, hoteli kvalitetni, jaki sparinzi, ali najvažnije i kada se postižu rezultati. Možemo mi biti i četvrti, peti, ali da se u jednom ciklusu od 5 natjecanja osvoje 3 medalje, to je cilj. S tim da smo mi često osvajali svih pet. To je bio moj cilj, naravno i Ratkov koji je odradio dva olimpijska ciklusa i to sjajno. Melbourne 2007. nas je iznenadio, a to je bila prekretnica. Kada smo osvojili zlato na EP u Zagrebu, pred 6-7.000 ljudi, ja sam tada mislio da je to neponovljivo, a onda smo dvije godine kasnije bili zlatni na Igrama u Londonu. Ratko je dao temelj tom novom dobu hrvatskog vaterpola. Nakon Rudića je došao Ivica Tucak kojem sigurno nije bilo lako "ući u cipele jednog Rudića". Ali Tucak, tada mlad trener, već je imao iza sebe neke ozbiljne rezultate i s našom U-20 reprezentacijom s kojom je u Šibeniku osvojio naslov svjetskog prvaka, pa sa Solarisom, a posebno rezultate s Jadranom iz Herceg Novog. Uz navedeno bio je i pomoćnik Rudiću.
Tko je odabrao Ivicu Tucka za izbornika?
- Imenovao ga je naravno UO Saveza na prijedlog Stručnog savjeta, ali Ratko Rudić je bio taj koji ga je i sam od prvog trenutka podržao. Tucak je od samog početka imao i apsolutno opravdao povjerenje i cijelog Saveza, ali i konkretno Rudića. Uostalom, bio je dvaput prvak svijeta, dvaput u olimpijskom finalu, prvak Europe, doprvak Europe, treći u Europi, svjetski doprvak. Ima zaista fantastičan niz, pogotovo zadnje dvije godine, od EP i zlata u Splitu 2022. do ove 2024. godine s tri finala na tri najveća natjecanja. Uistinu sjajno, posebno kada znate da je konkurencija nikad jača i brojnija. Jedna Mađarska ove godine nije osvojila niti jednu medalju. Nije ju osvojila ni Grčka, ni Crna Gora. Španjolci su mislili da će osvojiti 3 zlata, imaju na kraju 1 zlato, jednu broncu, a u Parizu su ostali bez medalje. Italija slično... ma s kim god nas usporedite, mi smo uspješniji. Ta naša priča koja je krenula davne 2004. nakon OI u Ateni traje i dalje. Uz to, činjenica da smo u 20 godina imali samo 2 izbornika i 3 predsjednika Saveza dovoljno govori o kontinuitetu i ozbiljnosti toga što radimo.
Reprezentacija je sama oštrica mača i tu je nedvojbeno ocjena, odličan. Jeste li zadovoljni sa stanjem u klubovima?
- To je možda malo dublja priča. Konkurencija je neusporediva danas s onom kada sam primjerice ja igrao. Danas nije jednostavno doći niti u priliku boriti se za euro-naslov. Prije bi svaka država dala jedan klub u Kupu prvaka i to je to. Danas, ove najjače nacije, daju po tri jake momčadi! Nije lako uspjeti, a evo vam i konkretan primjer. Zadnje 2-3 godine smo mi sigurno najuspješniji u reprezentativnim natjecanjima, ali ako bi gledali zadnjih 7-8, to su Španjolci. U svim uzrastima, muški i žene. Dominiraju. I sad, 90% njihovih najboljih igrača nastupa u Barceloneti koja evo punih 10 godina nije osvojila Ligu prvaka, ma nisu došli ni do finala. Što to govori? To da je jedan Pro Recco, Ferencvaros, Olympiacos, Novi Beograd... jači od reprezentacije Španjolske. Ti klubovi imaju svoje najbolje igrače plus 4-5 ponajboljih stranaca. U takvoj konkurenciji nije više baš tako lako našim klubovima niti doći u borbu za naslov prvaka Europe. Jug je to uspio u dva navrata u zadnjih 20 godina i to je sjajan uspjeh. Imali smo prošle sezone hrvatsko finale Eurokupa, Primorje protiv Juga. Uspjesi klubova su vrlo dobri i očekivano nisu na razini reprezentacije. Da ne govorim o proračunima klubova naših konkurenata koji su vani ekstremno veliki za naše prilike, dok je recimo proračun Juga, Jadrana ili Mladosti manji nego u doba kada sam ja još igrao. Ipak, stanje se i tu popravlja i nama je važno imati 5 stabilnih sredina: Dubrovnik, Split, Šibenik, Zagreb i Rijeku.
Ponekad kritičari znaju prozivati HVS u smislu toga da bi Savez trebao još više pratiti klubove, a ne se samo baviti reprezentacijom.
- Zadnjih nekoliko godina HVS jako pomaže klubovima. Neću o brojkama, ali 30-40% ukupnog proračuna Saveza ide na pomoć klubovima. Nikad ta pomoć klubovima nije bila ni blizu ovolika. To je nešto što je ustrojeno od pandemije u svih 5 loptačkih sportova u nas, s tim da je nogomet ipak posebna priča. Nama je kao Savezu jako važno da su nam stabilni i Jug i Mladost i Jadran, pa i Solaris i Primorje, te da im mi kao Savez pokrivamo i troškove putovanja, smještaja, opremu, honorare trenerima itd. Ne zaboravljamo ni Mornar i Medveščak, pa ni Zadar, KPK, POŠK, ženske klubove... Pomoć Saveza je zaista velika, ali je li dovoljna... nije! Naravno da želimo i više i bolje, ali ide li u dobrom smjeru, mislim da da. Tu moram istaknuti punu potporu premijera Plenkovića i sjajnu suradnju s Vladom RH, kao i s Hrvatskim olimpijskim odborom. Jednako tako, Grad Zagreb je u segmentu financiranja sporta napravio ogroman iskorak zadnjih godinu dana, jednako kao i Sportski savez Grada Zagreba. Moja je velika želja dodatno pomoći klubovima u angažmanu kako većeg broja trenera, tako i sportskih djelatnika. Svaki ozbiljniji klub bi trebao imati direktora, sportskog direktora, čovjeka za marketing i medije, te za financije...
Slažemo se, iako tako jasno da to opet i ponešto košta, a klubovi u vaterpolu baš ne zarađuju.
- Točno, ali iznosim kakvo je stanje. Ako mi je sportski cilj prije 20 godina bio da na svakom velikom natjecanju Hrvatska osvaja ili se bori za medalju, sad mi je osobni cilj da svaki od 6-7 klubova koji nam nose kvalitetu postanu ozbiljno posloženi. S tim se najviše bavim zadnje 2-3 godine. Osobno sam imao razgovore s gradonačelnicima i Dubrovnika i Splita i Šibenika, Zadra, Rijeke, kao i Zagreba, kako bi poboljšali status vaterpola i klubova u tim gradovima.
Puno bi nam prostora oduzelo kada bi samo nabrajali dužnosti koje je obnašao ili obnaša Perica Bukić (saborski zastupnik, Vijeće HOO-a, predsjednik, pa izvršni dopredsjednik HVS-a, Klub olimpijaca, Sportski savez Zagreba, predsjednik Regionalne lige, najnovija je predsjednik Tehničkog vaterpolskog odbora ili TWPC European Aquaticsa...). U redu, rezultati su svima vidljivi, postoje, ali sve to odnosi vrijeme, donosi stres, a Bože moj lete godine. Potvrdili se jeste, jeste li razmislili malo... stati?
- U lipnju prošle godine sam imao 18 različitih dužnosti. Tada sam sebi rekao "Ajde, idemo to malo smanjiti". Sad sam na 10, međutim povećana je zahtjevnost dužnosti. Ovaj TWPC mi zaista uzima vremena kao sve ostalo zajedno, s vrlo upitnim rezultatom. Hoću li uspjeti tu nešto napraviti, tek ćemo vidjeti. To je jedan sustav koji je dosta složen u smislu nadležnosti i odgovornosti. Budući da je HVS zaista posložen kako treba, zadnjih de facto godinu i pol dana Savez vodi glavni tajnik Ivan Milaković uz pomoć Marka Eraka kao voditelja Ureda. To rade jako dobro i sve više samostalno. To mi je jako drago jer nije nikakva sreća ako sve ide u redu dok sam ja tu, a nakon mene "potop". Na vrijeme treba početi razmišljati o budućnosti. Sljedeći korak nam je osigurati punu financijsku stabilnost na način da se ne ovisi o mojim ili nečijim kontaktima, sposobnostima, već da Savez dobije ono što mu pripada s obzirom na rezultate, tko god ovdje sjedio. Bez novca, budimo realni, ne možete baš puno toga napraviti. Možete improvizirati 20%, ali 80% ne. Ono zašto sam se prihvatio uloge u TWPC European Aquatics je davnašnja naša želja, pokušati prebaciti velika sportska natjecanja u zimu, te osloboditi ljeta za klupska natjecanja. Nacionalna i međunarodna.
Je li istina da bi se EP planirano u Beogradu za 2026. trebalo održati godinu dana kasnije, 2027?
- Bio je takav prijedlog jer Beograd gradi novi bazen, međutim neće biti gotov do 2027. Mislim zato kako je najvjerojatnije da će se EP ipak igrati u siječnju 2026. Ono što pokušavamo u razgovoru s World Aquatics je i da SP prebacimo u zimski termin. Ionako se velika natjecanja sad igraju u zatvorenim arenama, pa ako bi oslobodili ljeto za klubove, na otvorenom, navečer, to bi bio veliki iskorak.
I sad, po mogućnosti da sve to ne bude u 25-metarskim bazenima. Osobni stav, ali odmah se veže na pitanje o toj famoznoj promjeni pravila.
- Neću čak ni ulaziti u sama pravila, ali mogu nešto o proceduri donošenja tih pravila. Mislim da nije odrađena kako bi trebalo. Nije obavljen dovoljan broj konzultacija, razgovora, ni blizu nije dovoljno testirano, a i sam termin donošenja pravila je loš jer se pravila ne bi smjela mijenjati ni u studenom, ni prosincu, niti veljači. Promjena pravila bi se trebala pripremati duže vremensko razdoblje, ali stupiti na snagu s 1. rujna kada svuda počinje nova sezona. Primjerice, mi ćemo sada u Europi igrati po dosadašnjim pravilima jer su natjecanja u tijeku, da bi odmah nakon kraja klupske sezone, tri tjedna kasnije, počelo SP u Singapuru po novim pravilima. To nije prihvatljivo. Mislim da ipak postoji dobra volja u World Aquaticsu i da će se uvažiti navedeni argumenti kad govorimo o procedurama, a onda idemo u siječnju pogledati turnir Svjetskog kupa u Rumunjskoj, 30-ak utakmica, pa ćemo imati i argumentirani stav vezano na sama pravila.
Pitanje za kraj, a koje smo nedavno postavili Igoru Milanoviću. Sviđa li vam se današnji vaterpolo?
- Svako doba nosi svoje. Idemo sad pitati Michaela Jordana sviđa li mu se današnja košarka? Ili pitati Karl-Heinz Rummeniggea sviđa li mu se današnji nogomet? Danas je sve puno brže, jače, agresivnije, ali s puno manje mašte. To je naprosto takvo doba. Mi smo odrastali na cesti. Mater nas je silom vukla na ručak, a ostajali smo vani po 12 sati dnevno. Utrkivali smo se biciklima, penjali se po stablima, po cijeli dan igrali košarku, nogomet... Danas djeca odrastaju uz mobitele i ne možemo očekivati od njih da oni imaju tu dozu motorike, pa ni imaginacije u sportu kao što smo imali mi. Ali današnji sport nosi jednu puno izraženiju dinamiku i agresivnost, tjelesnu spremu i snagu puno veću od našeg doba. To imaju današnje generacije, ali smo mi imali nešto drugo. To se zove sukob vremena. Nije to pitanje samo vaterpola. Nas su treneri nekad učili fintama, "varanju", kako ćeš "prevariti" suparnika. To je bio dio igre. Danas toga više nema. Mi smo se u moje doba smijali Talijanima koji su imali šablone, akcija 1, akcija 2... Nama je to bilo smiješno. Danas nema niti jedne ekipe koja za svaki segment igre nema točno utvrđenu akciju. Što bi mi htjeli? Vratiti se 30 godina unazad? Mi i danas na velikim i dobro organiziranim utakmicama, natjecanjima, imamo krcate tribine i ljudi uživaju. Vaterpolo ima problem izvan bazena. Nemamo dovoljno kvalitetnih plivališta i komfora. Mi samo u Hrvatskoj imamo 5 ozbiljnih arena za košarku, rukomet ili odbojku, a u cijeloj Europi nemate 4 "ozbiljna" bazena. Tu vaterpolo kaska.
Međutim, Bukić ne bi bio Bukić da nema neku ideju...
- Bazen kapaciteta 3.000 mjesta, s mogućnošću proširenja montažnih tribina do 4.500. Malo manje od Duna Arene u Budimpešti. Takvo što treba Berlinu, Barceloni, Genovi, kao i našem Splitu ili Zagrebu. Dubrovnik je tu u najboljoj situaciji. Inače, Trst gradi takav bazen i prvom prilikom ću otići ondje i pokušati dobiti nacrte ili vidjeti kako izgleda, koliko to košta, jer nam to treba. Ne treba nam 50 metara, već vaterpolska arena, bazen 35 metara, tako da su tribine odmah iza gola, veliki semafor. Mislim da se to može. Onakva montažna arena kakvu smo izgradili u Zagrebu za EP 2010., e takva nam treba - s novim je ciljem završio prvih 20 godina na čelu hrvatskog vaterpola Perica Bukić.
Da, uobičajeno je obilježavati obljetnice utemeljenja nekog velikog kluba, osvajanja zlata olimpijskog, svjetskog, rekorde... Teško da smo ikad obilježavali obljetnicu izbora nekog predsjednika, ali nakon svih postignuća u 20 godina jednog sporta koji je prethodno bio na konopcima, a sada na olimpijskom, svjetskom i kontinentalnom vrhu, rezultata koji su istinski neraskidivo vezani uz jednu osobu kao pokretača i vodilju, onda smo itekako uvjereni u ispravnost ovakvog našeg pristupa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....