Nedjelja, 11. kolovoza 2024. Pariz i La Defense Arena, finale Olimpijskih igara pred 13.100 gledatelja. Puna kuća. Tog dana, u toj utakmici, u tom gradu i u bazenu, po svemu sudeći posljednji smo puta pod kapicom Barakuda gledali jednog od naših najvećih svih vremena. Maru Jokovića!
Ne, nije još to nitko službeno rekao, ali iskreno, pa zar bi baš trebao? Maro se već bio oprostio od Barakuda nakon OI u Tokiju kada je rekao, koji tjedan kasnije.
"Mislim da je to bilo to. Možda ne bi bilo ni korektno prema drugima, prema svima, zauzimati mjesto u momčadi na početku novog olimpijskog ciklusa koji možda ja neću ni završiti".
Pošteno od Mare ili - kako nas uvijek u Dubrovniku ispravljaju, "ne kaže se tako, purgeru jedan" - Mara Jokovića. Pustimo robovanje leksičkim lokalitetima, koji usput budi rečeno nisu u suglasju s hrvatskim standardnim književnim jezikom... Dakle, pošteno od Jokovića.
Uistinu, Joke kako ga zovu prijatelji suigrači, nije bio u planu redizajna izbornika Ivice Tucka, redizajnu koji je startao u kasnu jesen 2021. Ima logike, jer Maro je tada imao već 35. Međutim, godine su prolazile, a Maro ne da je igrao i dalje, već je igrao vrhunski, klasno u klubu. U redu, nekako smo bez njega prošli 2022. pa i 2023. godinu, ali za 2024. je izbornik imao plan. Želi ga, odnosno želi sve najbolje. Nije mogao poradi zdravlja pomoći na EP u Dubrovniku i Zagrebu, kao ni na SP u Dohi, ali vratio se za Igre u Parizu. I sad, kad je i to odigrao, kada je ondje osvojio svoju 21. medalju za Hrvatsku, sada s navršenih 37 odnosno u 38. godini, malo je vjerojatno ulaziti u novi olimpijski ciklus. Sada pogotovo kad se još k tome sprema na operaciju zgloba lijeve, zlatne, pucačke ruke.
Trener u klubu, Vjeko Kobešćak nakon finala je rekao kako je to vjerojatno za Jokovića kraj sezone. Sljedeći tjedan- u srijedu, ako se ne varamo - zakazana je operacija u Genovi. Slijedit će oporavak, mirovanje, pa onda tek lagano plivanje... Tko zna, možda ga još i vidimo u bazenu s loptom ove sezone, u klubu. No, u reprezentaciji sljedeće i svih kasnijih godina... Teško, jako teško. Jest, nikad ne reci nikad, ali trebalo ga je puno nagovarati i za prvi povratak. Sada više možda doista ne bi imalo smisla, pa ni potrebe. Ali, ima potrebe za nečim drugim.
Kada ovakav igrač - tako velikih i trofejnih malo koja nacija uopće ima, ne samo u vaterpolu - ode, onda zaslužuje barem koji redak više. Nije još oproštajni tekst, daleko smo od toga jer još mi čekamo Joku da štošta "veli" u bazenu, ali glede Barakuda, tu smo već bliže činjenici da je ovo kraj.
Maro Joković je uočen inače kao darovito dijete uz Gusaru iz Mlina, pa je prešao u "Jugovu akademiju", ondje debitirao sa 16 proljeća, sa 17 prvi put igrao u Ligi prvaka protiv tada jake Nice, s 19 godina je u Melbourneu ne nastupao, već IGRAO na SP i bio jedan od ključnih ljudi finala protiv Mađarske. Da njega nije bilo, te gola sportski drskog mladića, ljevaka u bliži kut vratara Zoltana Szecsija, ne bismo mi vidjeli produžetak u kojem je osvojeno zlato.
Dvanaest godina kasnije, na SP u Gwangjuu 2019. u borbi za broncu opet kontra Mađara utrpao je sam šest komada od ukupno 10 za pobjedu (10:7). Za tu je kolajnu mislio da mu je posljednja za Hrvatsku, jubilarna je to bila 20. E vraga, izbornikov zov je bio uporan, ali i Jokovića je "kopkala" opcija još jednih Igara. Tu je, u Parizu osvojio svoju 21. s Barakudama. U finalu je dao jedan gol.
Iako, Joke je puno više od broja medalja i golova. Koliko je to više, ostavimo za neku drugu zgodu. Sad nek‘ gušta u novom Kupu, ukupno njegovom 48. trofeju samo s klubovima. Nek‘ se spremi za operaciju i... Ma, vidjet ćemo ga mi opet u bazenu. Pod kapicom matičnog kluba, Jug Adriatic osiguranja.
Za sve ono što je napravio za hrvatsku vrstu, za Barakude, jedno hvala je premalo. Zato za Mara Jokovića - 21 put hvala!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....