Ivica, Janica i Ante
 OLIVIER MORIN/AFP
LEGENDA O GIPSU

‘Da mi netko dođe i kaže: ‘S ovih 15 ljudi moraš doći na Mjesec‘ pronašao bih način kako doći tamo!‘

Trener koji je stvorio Janicu i Ivicu itekako je zaslužio nagradu ‘Franjo Bučar‘ za životno djelo
Piše: Renata BeluhanObjavljeno: 26. listopad 2020. 12:49

Franjo Bučar bio je najkraće rečeno “otac hrvatskog sporta”. Čovjek koji je modernizirao školsku nastavu tjelesnog odgoja, organizirao prvi tečaj za učitelje tjelovježbe, pokrenuo mnogobrojne sportske grane u nas (nogomet, tenis, biciklizam, mačevanje, skijanje i ostali zimski sportovi...), sudjelovao u osnutku mnogih klubova, saveza, bio inicijator osnutka Hrvatskoga sokolskog saveza, član MOO-a... Od 1991. godine za iznimne sportske uspjehe i doprinos razvoju sporta u Hrvatskoj dodjeljuje se državna nagrada za sport “Franjo Bučar”. Nagrada je to koju je ove godine za životno djelo dobio Ante Kostelić, a kad znate barem dio priče o Franji Bučaru i njegovom značenju za hrvatski sport jasno je da ide u prave ruke. U ruke čovjeka koji je poput svog velikog prethodnika odveo Hrvatsku tamo gdje je nije bilo prije njega, donio Hrvatskoj ono što nije imala i zauvijek je upisao na svjetsku mapu uspjeha koji ostanu za sva vremena.

Pomicao je granice

Ante će dobiti u ruke svoju pozlaćenu medalju koja na licu nosi reljefni portret Franje Bučara, a na naličju grb Republike Hrvatske i natpis Nagrada “Franjo Bučar” ispod kojeg je pet olimpijskih krugova, ali on svog “Bučara” zapravo ima odavno, živi ga i zapravo mu ne treba nikakva medalja kao materijalna potvrda toga.

Doduše, možda ipak treba, jer čovjek koji je pomicao granice i od nemogućeg napravio moguće i danas osjeća ono što ne bi trebao netko tko je napravio i puno manje od njega - dvojbu oko toga koliko je prepoznato njegovo djelo. Iako je Gips uvijek živio u svom mikro svijetu iz kojeg je poduzimao bitke za osvajanje “velikog svijeta” i u tome ga nitko i ništa nije moglo zaustaviti, ima svoju Ahilovu petu. Dopuštao je i dopušta da otrovne strelice iz “velikog svijeta” dopru do njega i nikad ih nije naučio ni ignorirati ni iščupati iz svog uma i srca. Njih je pamtio i pamti, svaku ružnu riječ, iskrivljenu priču o sebi i svojoj djeci puno bolje nego bilo koju pohvalu ili lijepu riječ izgovorenu o sebi.

Interpretacija će uvijek biti, i omalovažavanja i krivih vrednovanja, ali Gospodin Rezultat je bio i ostat će zauvijek mjerilo veličine Ante Kostelića. Ne, nije svetac, i da, ponekad je užasno težak, za ljude oko sebe, ali i za sebe, i nije vukao samo dobre poteze, ali je otišao i ostao tamo gdje mogu samo izuzetni.

image
NENAD DUGI/CROPIX

- Znaš, da mi netko dođe i kaže: “s ovih 15 ljudi moraš doći na Mjesec”, ja bih tamo došao. Sjetio bih se nečega, načina kako to napraviti - rekao je usput u našem posljednjem razgovoru prije koji dan.

I ne, nije to bilo rečeno bahato, to je Gips. Iskreno, nakon što ga znam 20-ak od njegove 82 godine bez imalo dvojbi se slažem. Nije moguće, nije realno, ali - on bi to napravio. Sto posto.

Iako je već bio tamo. Na sportskom Mjesecu. Prvo s Janicom, potom i s Ivicom. Dva od dva. Ženski i muški sport. U jednom životu koji je u nekom trenutku morao više vezati za jedno dijete, a tek kad je to jedno odlučilo reći “zbogom” skijanju, mogao se potpuno posvetiti drugom. I ostale su tu dvojbe, logične. Što bi bilo da je Janica nastavila, gdje bi joj bio kraj, ali i što bi bilo da je cijelo vrijeme Ivičine karijere bio s njim. Gdje bi njemu bio kraj?

Ali jedino što nije mogao - nije se mogao rascijepiti na dva Gipsa, kao što ne može proživjeti dva života.

- Znaš, trebalo mi je 20 godina da ostvarim ono što sam ostvario s Janicom i Ivicom.

Jer ne možeš “otići na Mjesec” za dva ili tri mjeseca. Ne možeš ni za godinu ili dvije, to je putovanje koje ima bezbroj stepenica i da bi ih sve isplanirao, pripremio i prešao trebaš - vrijeme. I zato ga i dalje posebno boli činjenica da je nakon Ivičinog umirovljenja izgubio status “vrhunskog trenera” pri HOO-u, kojem je, ako ništa drugo, baš njegov primjer trebao biti razlog da promijeni taj u najmanju ruku nespretni, a zapravo uvredljivi način tituliranja i vrednovanja trenera koji su napravili puno više za hrvatski sport od osvajanja jedne ili dvije medalje.

- Ja nisam stao kad je Ivica stao. Ja sam nastavio trenirati, a između dana kad sam prestao biti vrhunski trener i OI u Pjongčangu bilo je pet mjeseci. Imao sam točno pet mjeseci stvoriti novu medalju, kako je to moguće? Kako netko misli da je to moguće?

Nije moguće. A bez obzira što to “vrednovanje” nije zamišljeno tako kako si je Gips “preveo”, u osnovi se šalje baš ta poruka kad jednog Kostelića spustiš na drugo ili treće mjesto, a iznad njega staviš nekoga tko je ostvario manje. OK, te su “titule” vezane uz financiranje, a financiranje je vezano uz rezultate koje ostvaruje određeni sportaš u određenom razdoblju, ali to se mora promijeniti jer kad objaviš kako vrhunski trener više nije vrhunski nego je vrsni (što je stepenica niže) ili kvalitetni (što su dvije niže), kako ćeš si to prevesti nego kao degradaciju koja se ne tiče samo novca, već i onoga što jesi?

- Ja nisam nikakav čudotvorac. Nema tu nikakve magije, čiribu-čiriba, bijelih šalova, nema: “Ajmo sad svi motivirano...” Sjećaš se kad si mi te to pitala, jesam li ja čudotvorac?

Zaboravila bih davno da mi je dopustio i da nije barem milijun puta spomenuo to moje pitanje u proteklim godinama. Iako iskreno, meni je bio i ostao čudotvorac. Ne u smislu magije, nego u smislu da je uspio. Doći na Mjesec. I znam da tu nije ulogu igralo nikakvo “čiribu-čiriba”, nego znanje, dugogodišnji plan i rad, rad, jako puno rada...

Ne mogu pisati o sebi

S godinama je javnost čula puno priča, posebno iz vremena Janičinog i Ivičinog probijanja u svjetski vrh. Ljudi vole priče “ni od čega do zvijezda”, ali bezbroj je priča iza neispričanih priča. I logično je da se svako malo sudara s pitanjima zašto ih ne objedini u knjigu, posebno što voli pisati i piše cijeli život...

- Istina, skupljao sam materijale godinama. Znaš da sam od FIS-a tražio i specijalne statistike vezane za skijanje koje se uobičajeno ne objavljuju, ali možeš ih dobiti ako tražiš. I platio sam im to.

Znam, spomenuo mi je dosta puta. I mnoge fascinantne brojke iz njih koje bolje od bilo kojeg epiteta opisuju što su Janica, Ivica i Ante napravili.

image
Ante Kostelic (lijevo) i jedan od braće Zovko

- Veliki je to materijal koji imam. Ispalo bi to 500-tinjak stranica sigurno. Ali kome se to da čitati, činjenice? Osim toga, ne mogu ja pisati sam o sebi, to nije pristojno. Ispalo bi da se borim da poljepšam svoj lik, ili Ivičin lik.

Jedna od tema oko koje se nikad ne složimo. Ali ne pomaže. I vjerojatno neće. A trebao bi, sjesti i početi pisati. Pa svatko tko je prošao i mali djelić puta uz njega ima “ludih” priča vezanih uz Gipsa. Jedna od mojih je priča o 8-9 sati neprekinutog razgovora o prošlosti hrvatskog rukometa, od trenutka dok je upalio automobil u Zagrebu do trenutka kad ga je zaustavio u Bormiju. Zapravo, jako pretenciozno je to nazvati razgovorom, jer svaki put kad bi mi postavio pitanje ili sam ja zaustila nešto reći, ne bih uspjela izreći više od riječ i pol, ali nije bilo ni zamorno, ni dosadno. Bila je to priča za koju i danas žalim što ju nemam snimljenu. Živa priča o povijesti jednog sporta s bezbroj detalja od kojih su mnogi iz sfere “ma, tko bi vjerovao da se to doista tako događalo”. Recimo, samo jedan detalj vezan baš uz njega - satima i satima je proučavao gdje se lopta najčešće odbije nakon neiskorištenog sedmerca kako bi on čekao na tim mjestima i “odbijanac” pospremio u gol. Uopće ideja da počnete to proučavati, jednadžbe, vjerojatnosti... To je Gips.

Da, velika je šteta što se ne uhvati knjige. Doduše, to bi značilo da bi skije trebao pospremiti u kut, a to ne bi bio on. Jer i danas, s 82 godine, on je i dalje trener na terenu, svaki dan. Sa skijama na nogama.

- Izrešetani gladijator, to je on. A ne mogu ja to nagurati u knjizi, ako ljudi ne vide što je doista napravio...

Svod Siktinske kapele

Ivica. S Janicom toga nije bilo. Janicu i ono što je radila na skijama, što je predstavljala u sportu i ostavila iza sebe, ljudi su prepoznavali od prvog dana. S Ivicom je bilo i ostalo drukčije, teže, usporenije. S čovjekom koji je osvojio muški Svjetski kup.

- Krvava je igra muški Svjetski kup. Osvojiti medalju, čak i olimpijsku, to je i stvar trenutka, biti u formi u ključnom danu, ali mašina Svjetskog kupa... Ivica ima veliki Globus, a recimo Nijemci, a znaš koliko su veliki i koliko ih ima, nisu to nikad uspjeli.

Deset zlata s olimpijskih igara i svjetskih prvenstava imaju Kostelići. Samo zlata. Deset olimpijskih medalja. Četiri Velika Globusa. Iako se nikad nisam složila s njim kako ljudi ne cijene dovoljno što su Janica i Ivica ostvarili i sama mislim da većina ne razumije stvarnu veličinu ostvarenog. Posebno Ivičinih rezultata.

- Vrijeme prolazi, ali nitko ne može danas reći da Yesterday od Beatlesa “i nije nekaj”, da je danas nešto drugo bolje. Ili da Beethoven nije vrh zauvijek. Ja nisam ni Beatlesi ni Beethoven, ali ostvarena vrijednost ostaje vrijednost. Uvijek.

Niti jedan razgovor s njim nije bio razgovor samo o sportu, na niti jedno pitanje valjda nije odgovorio da nije skrenuo na neki puteljak koji naoko nema baš nikakve veze s onim što si pitao.

- Sjećam se kad sam gledao uživo svod Sikstinske kapele. Ja nisam umjetnik, ali i čisto tehnički kad to gledaš, kako je izvedeno, u kojem vremenu, u koliko vremena... Ja sam se cijelo vrijeme gledajući to pitao je li Michelangelo doista bio čovjek ili čudovište. I te boje... Nije to kao da danas odeš u “Boje i lakove” pa zamiješaš nijanse kakve hoćeš. I da sad da dođe netko i kaže “pusti njega, imamo boljega”. Dobro, možda se i može pojaviti netko bolji, ali Michelangelo će uvijek ostati Michelangelo.

Negdje između Michelangela i novih pravila za start u Svjetskom kupu, između priče o braći Kolega i Zrinki Ljutić i Filipu Zubčiću, negdje totalno usput odgovorio je i na pitanje što mu znači Nagrada Franjo Bučar...

- Nagradu je uvijek dobro primiti, bilo koju, a kad ima i ovako plemeniti sadržaj onda posebno. Taj čovjek je bio naš, hrvatski Coubertin, donio je prvu rukometnu loptu, gimnastičke sprave, puno toga prenio iz zemalja gdje je postojalo.

To nije bajka

Iskreno, ne postoji u novinarstvu puno težih stvari od pisanja intervjua s Gipsom Kostelićem. Dobro, uvijek postoji mogućnost da ga snimiš i izravno preneseš sve na papir ili da izvučeš poneku rečenicu iz konteksta i bez pozadinske priče, ali to onda nije on. Lako se, beskrajno lako pogubiti u onome što priča, izgubiti poantu i nit onoga što je doista želio prenijeti, a ako bi bujica krenula u njegovim crnim danima, a bilo ih je, posebno kad Ivici nije išlo dobro, često se događalo da nije birao riječi i nije shvaćao kako se može protumačiti to što je izgovorio čak i ako nisi zlonamjerna osoba.

- Ja sam slab šarmer. I jako loš diplomat, ne znam se ulagivati. Za mene je sve “fajt”, u svemu idem do smrti. To je jednostavno u meni, da se borim. Ja nisam niš’ drugo nego samo borac.

Ali je i čovjek koji se popeo na Mjesec. I da, koliko god priča bila nevjerojatna i koliko god često nije shvaćena u potpunosti...

- To nije bajka, nije izmišljotina. To se stvarno dogodilo.

Gips u brojkama

82 godine ima Ante Kostelić i još aktivno radi kao trener skijaša u Svjetskom kupu

10 olimpijskih medalja osvojili su Janica i Ivica, Janica 4 zlata i 2 srebra, Ivica 4 srebra

6 svjetskih zlata osvojili su Janica i Ivica, Janica 5 i Ivica 4

8 svjetskih medalja osvojili su sestra i brat Kostelić, (6 zlata, 1 srebro i 1 broncu)

4 Velika Globusa osvojili su Janica i Ivica, Janica 3 i Ivica 1

56 pobjeda u Svjetskom kupu osvojili su brat i sestra Kostelić, Janica 30 i Ivica 26

115 puta su se Kostelići penjali na postolja u Svjetskom kupu; 55 puta Janica i 60 puta Ivica

Linker
25. studeni 2024 00:13